Tamo negdje krajem 2008. ili početkom 2009. Vladimir Šeks je izjavio da ne bi bilo loše razmisliti o tome, desetogodišnje se predsjednikovanje Stipe Mesića tada bližilo kraju, da se promijeni Ustav na način da se ukinu i preostale ovlasti predsjednika Republike i da se on ubuduće bira u Saboru. Nakon toga na jadnog su se Šeksa sa svih strana sručili prilično grubi politički udarci. Prvi se bio oglasio Mesić koji je u tom trenutku bio na jednom od svojih putovanja po nesvrstanim diktaturama. Budući da osobno ne podnosi ni Š od Šeksa odmah ga je grubo napao da želi napraviti državni udar i smijeniti ga iako je ovaj jasno rekao da Mesić treba svoj mandat završiti sa svim ovlastima s kojima ga je i započeo. Potom je Šeksa vrlo bezobrazno poklopio i Ivo Sanader koji je u to vrijeme očito već analizirao izlazne strategije od kojih je jedna bila da se on osobno kandidira za predsjednika. Po Šeksu je opalio i tadašnji šef oporbe Zoran Milanović iako mu je sada vjerojatno jasno koliko bi mu u životu bilo lakše da je Šeksova ideja realizirana.

  Na kraju od svega nije bilo ništa, a Hrvatska je ostala visjeti s političkim sustavom koji, sada je to više nego očito, bitno otežava funkcioniranje njene izvršne vlasti koja zbog toga sada ima dva centra. A on kao takav posljedica je političke trgovine iz 2000. godine kada je Ivica Račan ispunjavajući jedno od predizbornih obećanja demontirao polupredsjednički sustav. Međutim, novoizabranom predsjedniku Mesiću on se odjednom jako dopao pa se stao rukama i nogama boriti za svaku ovlast. U jednom je trenutku čak pokušao minirati i cijele ustavne promjene. Na kraju je rezultat svega bio truli kompromis koji sada imamo.

  A da on nije dobar vidljivo je iz desetogodišnje prakse. Brojne blokade oko bitnih odluka, medijski ratovi, međusobna optuživanja, obezglavljene tajne službe, nepopunjene bitne diplomatske pozicije, dvije vanjske politike – sve je ovo bilo na djelu kada je na Pantovčaku bio Mesić, a na Markovu trgu Račan i kasnije Sanader i Jadranka Kosor. Slične se stvari doađaju otkad je na Pantovčaku Ivo Josipović. Što znači da nisu krivi akteri već je kriv sustav.

  Ovih samo dana pak svjedoci izmjene nimalo nježnih udaraca između aktualnog predsjednika Josipovića i njegove izazivačice, HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Iako je jasno da je cijela ta polemika samo bura u čaši vode. I da će onaj koji pobijedi osvojiti tih tek nekoliko ovlasti, nekadašnju Titovu vilu zajedno s paunovima i srnama, i moguće Sašu Perkovića.

  Izravni izbori za predsjednika Republike definitivno nam nisu potrebni. Oni bez veze troše društvenu energiju za izbornu utakmicu koja će završiti izborom osobe koja ima minimalne ovlasti, ali opet dovoljne velike da bez problema može ako to poželi ometati radi Vlade.

  U slučaju da Ivo Josipović ponovo pobijedi ostaje nam da čekamo još pet godina da bi se eventualno primijenio Ustav i Hrvatska konačno postala normalna parlamentarna demokracija kao što su to primjerice Italija ili Njemačka. Naime, nakon završetka drugog Josipovićevog mandata ni jedan od dva bloka ne bi imao početnu prednost da im je kandidat ujedno i aktualni predsjednik. Možda bi se tada na svim stranama našlo dovoljno mudrosti da nas se konačno poštedi da svakih pet godina moramo glasati za predsjednika koji, kada se malo bolje pogleda, nema što raditi. Pobijedi li pak Kolinda Grabar Kitarović postojeći će sustav ostati barem sljedećih deset godina. U tom slučaju ostaje nam samo da se veselimo predsjedničkim izborima 2019. godine kako bi mogli pratititi zanimljivu polemiku o air policingu predsjednice Republike i protukandidata iz SDP-a.