Što će biti s laburistima? Može li ova stranka preživjeti na političkoj sceni nakon nedavnog potopa na izborima za europski parlament na kojima nisu prešli izborni prag i stoga ostali bez euromandata? Odgovor na ova pitanja nije moguće dati jednoznačno, a budućnost laburista ovisi ponajviše o njima samima, ali i stvarima na koje oni ne mogu utjecati.

   Treba kao prvo reći da je stranka kao što su laburisti definitivno potrebna Hrvatskoj koja nikada nije imala autentičnu socijaldemokratsku opciju. Jer to definitivno nije SDP koji je u samo 25 godine prešao put od saveza komunista, stranke koje se zauzimala za državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, do aktualnog SDP-a koji više sliči na nove laburiste Tony Blaira koji se kunu u tržište nego recimno na njemačke socijaldemokrate. Zbog toga je stranka koju je osnovao Dragutin Lesar bila solidno rješenje da se pokuša popuniti rupa koja postoji na domaćoj političkoj sceni. A to je da u Hrvatskoj ne postoji klasična socijaldemokratska stranka kojoj bi glavni forte bio zaštita prava onih koji žive od svog rada. Jer SDP to iz raznoraznih razloga nije i nikada nije bio. Osim toga, u ovim vremenima gospodarske krize bilo bi za očekivati da stranka kao što su laburisti dobro prolazi na izbornom tržištu.

   I na početku je to tako i bilo. Od samog osnivanja laburisti su jako dobro krenuli i neprestano su rasli. Na prošlogodišnjim euroizborima bez problema su prošli izborni prag i činilo se da im je politička budućnost zagarantirana. Međutim, sada se to ipak čini kao daleka prošlost, a pred strankom su definitivni teški dani.

   Kako je do toga došlo? Čini se da je tome kumovalo više razloga, što subjektivnih što objektivnih. Od ovih prvih treba spomenuti činjenicu da se laburisti u najvećem dijelu bili shvaćeni kao stranka protesta, koja može detektirati problem, a da se birače nije do kraja uspjelo uvjeriti da ga oni i znaju riješiti. Trebalo je možda na neki način stranci dodati software u liku nekog viđenijeg ekonomista koji bi uvjerio birače da su laburisti ozbiljna stranka koja osim dobrih namjera ima i znanja napraviti ono o čemu govori.

   Ima naravno i objektivnih razloga. Problem je donekle i u elektoratu, depresivnom i ignorantskom, koji između nogometa i sapunica ne nalazi ni vremena ni volje da barem površinski prati ono što se događa na društvenoj sceni pa im ostaje glastati za one za koje su čuli – ili SDP ili HDZ. Jer laburisti su u zadnje dvije godine zaista podnijeli niz vrijednih i razboritih zakonskih prijedloga koji se nažalost nisu dovoljno probili u medije da bi ih ravnodušna biračka većina uopće primjetila. Tu je naravno i problem kvalitete medija kao takvih, ali to je jedna druga tužna priča.

   Osim toga, nitko nije mogao računati na pojavu ORAH-a. Zbog recentnih događanja u SDP-u dio birača ove stranke u anketama je odlučio podržavati novu stranku Mirele Holy. Kako je stranka počela rasti na taj su se trend nakačili i drugi birači ljevice, među njima sigurno i solidan broj onih koji su prije toga podržavali laburiste. Lako je moguće ako ORAH počne padati da se dio birača vrati laburistima.

   Do sljedećih parlamentarnih izbora ima još godinu i pol. U tom se razdoblju može zaista svašta dogoditi i nikoga na političkoj sceni ne treba unaprijed ni otpisivati ni jamčiti mu dobar izborni rezultat. Prostora za stranku kao što su laburisti još uvijek ima i bilo bi velika šteta da je ne iskoriste na najbolji mogući način. Uostalom za stranku staru tek nekoliko godina jedan izborni poraz zaista ne bi trebalo shvatiti tragično. Bilo bi jako dobro za domaću političku scenu, ali i za društvo u cjelini da laburisti imaju svoje zastupnike i u sljedećem saborskom sazivu.