Ako je dosad i bilo nedoumica oko nedostataka postojećeg Ustava kada je u pitanju vanjska politika one su isparile zadnjih nekoliko tjedana. Nakon ustavnih promjena s kraja 2000. vanjsku politiku zajednički bi trebali kreirati predsjednica i premijer.

Tijekom 90-ih, sve ključne odluke donosio je predsjednik. Hrvatska je tada imala polupredsjednički sustav. U skladu s njima šef izvršne vlasti je predsjednik koji ima isključivu nadležnost voditi vanjsku politiku, čak i u slučaju takozvane kohabitacije.

Tijekom 90-ih na ljevici i centru došlo je do potpunog konsenzusa oko toga da takav sustav mlade demokracije snažno usmjerava prema autoritarizmu. Stoga je jedno od obećanja tadašnje oporbe predvođene Ivicom Račanom i SDP-om bilo ukidanje polupredsjedničkog i uvođenje parlamentarnog sustava. Početkom 2000. na sveopće iznenađenje na predsjedničkim izborima pobjeđuje Stipe Mesić koji se iz najbližeg suradnika premetnuo u jednog od najžešćih kritičara Franje Tuđmana.

Cijela lijevoliberalna scena naglo je promijenila mišljenje i zaključila da polupredsjednički sustav i nije loš. Posebno ako je predsjednik njihov Stipe. Račan koji je krenuo ispunjavati predizborno obećanje našao se pod paljbom lijevih komentatora ljutih što je krenuo razvlastiti Mesića koji je krenuo vraćati milijarde kuna iznesenih iz Hrvatske. I sam je Mesić stao lobirati da mu se ostave ovlasti. Na kraju je sve  skončalo trulim kompromisom u sklopu kojeg je donesena odredba da predsjednik i premijer sukreiraju i vanjsku politiku.

I tada je uslijedio cirkus koji traje već 15. godinu i koji kulminira šaketanjem između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović. S jedne strane predsjednica solira i odlazi u Mađarsku na sastanak Višegradske skupine. Tamo u kamere kritizira vlastitu Vladu. Ovih je dana otišla u Kinu gdje ju je primio kineski predsjednik i šef tamošnje komunističke partije. Čemu služi sastanak između čovjeka koji čvrstom rukom upravlja drugim svjetskim gospodarstvom i žene koja ne upravlja ničim ni u Hrvatskoj nikome nije jasno.  Međutim, Ustav kaže da predsjednica sukreira vanjsku politiku i očekivano je da odlazi u državničke posjete.

S druge strane Vlada Zorana Milanovića ignorira predsjednicu gdje je god to moguće. Nije bila konzultirana oko odluke o zatvaranju granice sa Srbijom. Izbjeglice jesu stvar u djelokrugu Vlade, ali zatvaranje granice i ulaženje u politički sukob ulazi u sferu vanjske politike. Nije ovo jedini slučaj u kojem je Vlada vukla poteze kao da predsjednica ne postoji.

Na kraju se ipak sve svodi na to da ovaj sukob determinira samo ustavno rješenje. Normalno je očekivati od predsjednice da želi djelovati u skladu s ovlastima. Kao što je potpuno očekivano da Vlada ne želi da joj se bio tko miješa u vanjsku politiku. A stvar je naprosto u tome da bi konačno trebalo dovršiti ustavne promjene i dati Vladi isključivu ingerenciju nad vanjskom politikom. Ili je vratiti predsjednici. U suprotnom ćemo i dalje biti svjedoci natezanja između Markova trga i Pantovčaka. I to bez obzira tko pobijedi na skorim parlamentarnim izborima.