Domoljubna koalicija je jučer u Vukovaru potpisala koalicijski sporazum. Time je konačno definiran sastav i drugog velikog političkog bloka koji će izaći na predstojeće parlamentarne izbore koji će se po svemu sudeći održati ili 8. ili 15. studenog. HDZ je oko sebe okupio prilično raznorodne političke opcije. S jedne strane, s njima je koaliciju potpisao, barem što se gospodarstva tiče, ultraliberalni HSLS. Ta stranka naime ima gospodarski program koji je u dosadašnjem hrvatskom političkom životu otišao najdalje prema slobodnom tržištu. Njihov gospodarski strateg Josip Budimir nedavno je otvoreno rekao da bi liberali, ako ih se bude pitalo, išli s protržišnim reformama puno dalje nego HDZ čiji program, barem onaj dio koji im je napravio bavarski IFO institut, također nije nesklon takozvanim bolnim rezovima. Što se tiče svjetonazorskih stvari HSLS je i tu liberalan, od prava manjina, nacionalnih i seksualnih, pa do svih drugih stvari koje idu uz jednu liberalnu stranku.

Međutim, s druge strane u Domoljubnoj koaliciji postoji i HRAST na čelu kojeg je Ladislav Ilčić, a koji je zadnjih godina imao istaknutu ulogu u novoj hrvatskoj konzervativnoj revoluciji predvođenoj Željkom Markić. Šefica »U ime obitelji« uostalom bila je i jedna od osnivačica HRAST-a koji je napustila kako bi se posvetila civilnom aktivizmu. Kako će se oko svjetonazorskih pitanja složiti HSLS i HRAST ostaje da se vidi. Ili, kako će se oko gospodarstva, posebno oko poljoprivrede, složiti s jedne strane HDZ i HSLS koji su skloni tržišnim reformama, i HSS s druge čiji je forte godinama bilo pritiskanje jačih koalicijskih partnera da se poveća iznos subvencija koje bi se iz proračuna prelijevale u poljoprivredu.

Puno se logičnih pitanja oko nekih ne baš logičnih stvari postavlja i u Kukuriku koaliciji koja se sada naziva Hrvatska raste. Na primjer, u njoj su Hrvatski laburisti koji su u zadnje četiri godine bili najjači zagovornici povratka na državnu intervenciju u gospodarstvu, zaustavljanja privatizacije kao i protivljenja monetizaciji autocesta. S njima će u istoj koalicij biti HNS čije je poimanje gospodarskog liberalizma prilično nalik onom koje bi u Hrvatskoj želio prakticirati HSLS. Posebno bi bilo zanimljivo promatrati kako bi se nakon eventualne izborne pobjede oko toga postavio SDP koji je tri i pol godine kako-tako promicao tržišne reforme da bi se onda u zadnja tri mjeseca odjednom pretvorio u hrvatsku verziju Sirize koja namjerava ispraviti sve nepravde koje je građanima nanio bankarski sektor. Ili što će se dogoditi ako će se Autohtoni HSS postaviti kao njegov veći i stariji brat u Domoljubnoj koaliciji ako se kojim čudnim slučajem uspije dokopati barem jednog saborskog mandata. A sva ova pitanja mogla bi se još dodatno zakomplicirati ako će velikim blokovima trebati glasovi regionalnih stranaka – lijevom IDS-a, desnom HDSSB-a. Kako će se tu pronaći rješenje na brojna pitanja koja pred bilo koju Vladu postavlja vođenje države tek će se vidjeti.

Sve u svemu oba su izborna velika bloka puna unutarnjih kontradiktornsti i ugrađenih grešaka koje bi, ako dođe do teških situacija, mogla zaljuljati bilo koju ekipu koja će imati priliku ući u Banske dvore. Jedan dio one propale referendumske inicijative o promjeni izbornog zakonodavstva koju je predlagala udruga »U ime obitelji« mogao bi se pokazati zanimljivim rješenjem od kojeg se možda olako odustalo. A to je onaj dio koji govori o zabrani predizbornog koaliranja. Da je to prošlo svaka bi stranka na izbore morala izaći samostalno, a koalicije bi se sklapale tek nakon njih. Možda bi stvari tada bile puno puno čistije.