Franjo Tuđman bio je potpuno u pravu kada 1990. godine nakon dolaska na vlast nije proveo lustraciju. U tom trenutku, kada velikosrpski nacionalizam samo što nije počeo pokretati tenkove u svom pohodu za zapadne granice velike Srbije bilo bi suludo otvarati unutarnji front, praktički riskirati građanski rat na hrvatskoj strani.

Uostalom, 1990. godine nakon kraja komunističke vlasti praktički cijela je tadašnja hrvatska Služba državne sigurnosti (SDS) osim svog tadašnjeg šefa i dijela djelatnika srpske nacionalnosti ostala lojalna novoj hrvatskoj vlasti. Iskreno ili ne, drugo je pitanje. Preimenovana je u Službu za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) i nastavila, barem na formalnoj razini, raditi za hrvatsku stranu.

Zašto lustrirati nekoga tko je nakon 1990. pridonio pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu, a tu je godinu dočekao kao djelatnik SDS-a? Tim više ako je hrvatski premijer u jednom mandatu bio Ivica Račan koji je kao visoki dužnosnik nekadašnjeg SKH tijekom osamdesetih praktički bio nadređen toj Službi čije bi se pripadnike sada željelo lustrirati.

Zbog toga, ali i puno drugih razloga, provoditi danas lustraciju svih na ovaj ili onaj način povezanih s nekadašnjim službama čini se kao nemoguća i pogrešna misija. Osim toga, cilj je lustracije ukloniti ljude iz javnog života ili s državnih funkcija. A većina ljudi koji su 1990. godine zatečeni u Službi danas su umirovljenici koji i zbog same te činjenice ne sudjeluju u javnom životu niti imaju bilo kakve državne funkcije.

Naravno, jedno je lustracija, a drugo je kaznena odgovornost. Sramotno je da za politička ubojstva tijekom komunizma ne postoji ni jedna presuda u Hrvatskoj. Stoga bi se sama ubojstva trebala rješavati, što je s protekom vremena opet sve teže zbog zastare, ali i starenja kako svjedoka tako i počinitelja. Naravno da je bijedno i jadno za Hrvatsku kao državu da za brojna komunistička politička ubojstva postoje samo dvije presude, jednu je donio njemački, a drugu škotski sud.

Naravno, izostanak lustracije, koja je dakle 1990. bila nemoguća, ostavio je i dalje ostavlja brojne posljedice na normalnost hrvatskog drušva koje zbog toga, za razliku od većine ostalih postkominističkih zemalja, nije bilo u prilici ni pokušati se suočiti sa zločinima i gadostima koje su se događale u vrijeme komunizma.

Recimo u nekadašnjoj Čehoslovačoj problem tamošnje zloglasne komunističke policije riješen je na način da su 1989. pripadnici nove vlasti naprosto ušli u njihovu zgradu i naredili svima, doslovce svima, da je smjesta napuste i da sa sobom ne mogu uzeti ni jedan dokument. I potom se kroz kakav takav politički konsenzus rješavalo pitanje i djelatnika službe i njihovih doušnika. Hrvatska si 1990. godine nažalost takav luksuz nije mogla dopustiti.

I među ostalim i zbog toga su danas i Češka i Slovačka puno zdravija društva od današnje Hrvatske. U hrvatskom slučaju čak nije do kraja jasno ni to nalazi li se cjelokupna arhiva hrvatskog SDS-a doista u Državnom arhivu ili se dio nalazi u Beogradu, a dio u privatnim rukama. Ne postoji, za razliku od ostalih postkomunističkih zemalja, čak ni minimalni konsenzus o naravi komunističkog poretka. Zašto je tome tako možda bi mogla pojasniti kakva sociološka studija.

Hrvatska je oko komunizma podijeljenija danas nego je bila 1990. godine kada su čak i oni skloni i toj ideologiji i državi koja su s njom poistovjećivali, uplašeni Miloševićevim divljaštvom, podržali i demontažu komunizma i raspad bivše države.

A bez minimalnog konsenzusa nema ni lustracije, čak ni na najminimalnijoj razini. Tim više što će puno njih,  velikim dijelom s pravom, Karamarkovu inicijativu o lustraciji ocijeniti tek kao politički marketing čija je najvažnija svrha pobjeda na predstojećim parlamentarnim izborima.