Nacionalni nogometni stadion bio bi potpuni promašaj iz više razloga. Kao prvo, uveo bi pravilo da reprezentacija sve utakmice igra na njemu, odnosno točnije rečeno u Zagebu. To bi samo pridonijelo dojmu koji ionako postoji u svim dijelovima Hrvatske, a posebno u Dalmaciji, da je Hrvatska previše centralizirana država i da se u Zagrebu živi dobro na račun ostalih dijelova zemlje. Osim toga, i drugi hrvatsko krajevi žele vidjeti reprezentaciju uživo, posebno sada nakon velikog uspjeha i osvojenog drugog mjesta na svjetskom prvenstvu u nogometu. Uostalom, opće je poznata činjenica da reprezentacija najbolju dobrodošlicu dobija kada igra u Osijeku. Pa stoga, ako bi se već i gradio takozvani nacionalni stadion, definitivno bi najbolja solucija bila da se on izgradi negdje u Slavoniji. Možda najbolje u samom Vukovaru. Time bi se donekle umanjila šteta koja bi nastala realizacijom ovog besmislenog projekta. Jer bi se na gradnji angažirali lokalni izvođači, raditi bi lokalni radnici, a dolazak gledatelja iz drugih dijelova Hrvatske podebljao bi proračune tamošnjih jedinica lokalne samouprave. Naravno, postoji milijun boljih načina kako pomoći posrnuloj Slavoniji od ulupavanja novaca u nekakav stadion. Ali ako bi se uopće gradio neka se onda gradi tamo.

Kada bi Hrvatska bila iole prosječna članica EU možda bi i bilo logike da recimo Grad Zagreb napravi novi nogometni stadion. Ali čak i tada bi se za taj nešto trebalo ishoditi odobrenje većine građana. Čak se ni gradski oci Münchena, metropole super bogate Bavarske, nisu usudili graditi Allianz arenu, a da to ideju nisu prvo istestirali na referendumu. Naravno, prije toga su našli i moćnog sponzora o čemu i govoriti ime samog stadiona. S druge strane postavlja se pitanje tko bi uopće igrao na plavom vulkanu. Ok, reprezentacija jedno pet šest puta godišnje kada bi on bio manje više pun. A u ostale bi dane zjapio prazan. Dolazilo bi kakvih desetak tisuća ljudi na Dinamove europske utakmice dok ovaj ne izleti iz tih natjecanja što se redovito događa u kasnu jesen. Na ostale Dinamove utakmice dolazi plus-minus nekoliko tisuća gledatelja.

Hrvatski je vrhunski sport, posebno kada se radi o onim loptačkim disciplinama, još uvijek debelo u komunizmu. Veliki se biznisi rade na državnoj ili na imovini lokalne samouprave. Zarade idu u privatne džepove, a troškovi cijelog tog pogona prebacuju se na porezne obveznike. Iako su svi zaposleni u ovoj zemlji već par desetljeća uglavnom na surovom tržištu, nogomet i ostali sportovi s loptom funkcioniraju skoro gotovo na isti način kao prije kakvih 30 ili 40 godina. Samo s tom malom razlikom da su zarade sada enormne pa su se na cijelu priču nakačili i ozbiljni kriminalni elementi.

Ali na svu sreću čini se da je projekt nacionalni stadion još uvijek na jako dugom štapu. Naime, u razgovoru za jedne dnevne novine zagrebački je gradonačelnik Milan Bandić prvo nadugačko govorio o svim genijalnostima izgradnje novog stadiona u Zagrebu. Da bi onda na samom kraju – pomalo ne primjetno, ali zato znakovito – naglasio da ne bi bilo mudro ni politički ni gospodarski započeti izgradnju prije nego Zagreb realizira projekt kupnje 60 niskopodnih tramvaja.