Ako nas ne spasi preferencijalno glasovanje neće ništa. To je sada nakon svega više nego izvjesno. Takvo jedinstvo naroda, njegove vlasti i dijela oporbe nije viđeno valjda još tamo od jeseni 1991. i pada Vukovara, grada čija je tužna sudbina ujedinila naciju u borbi za neovisnost. Hrvatska je sada samostalna država, a sada su se Hrvati ponovo ujedinili oko teme, ne samo privlačne na prvu loptu, već i one koja je navodno nužni uvjet za spas nacije kojoj prijete brojne pogibelji – od propasti gospodarstva preko ebole pa do mogućeg bankrota. A tema je naravno to da biračima treba dati pravo da preferencijalno glasuju. Pa će onda oni konačno moći izabrati najbolje ljude koji će nas onda izvući iz krize. 

Dobro sad što Hrvatska ima vjerojatno jedan od najzapuštenijih elektorata u Europi koji čak ni nakon četvrt stoljeća parlamentarne demokracije nije pohvatao baš sve zakonitosti ove ne pretjerano zahtjevne discipline. Istog onog elektorata koji uništen mješavinom sapunica, lige prvaka i vlastite nezainteresiranosti može istovremeno izglasati referendum protiv »pederskih brakova« i»ćirilice u Vukovaru«, a onda istovremeno izabrati Ivu Josipovića koji se zauzima za obje ove stvari. Naprosto većina birača može izglasati istovremeno potpuno oprečne stvari, treba mu samo ponuditi dobro upakiran proizvod. I on će onda spremno pasti na njega, ma koliko bio suprotan onome što su samo malo prije toga izglasali. 

I tako su mu sada udruge civlinog društva i šačica zastupnika, a potom i Željka Markić prodali priču o preferencijalnom glasovanju. Koje će nas eto napokon rješiti onih prostaka i bezveznjanjaka u Saboru i Vladi, te konačno osloboditi narodni genij koji će onda u ove institucije poslati poštene domoljubne i nadasve stručne ljude. Koji su svuda oko nas i samo čekaju da ih energija konačno oslobođenog naroda uputi na Markov trg spašavati posrnulu domovinu. 

Ali definitivno je najkomičnije do svega ovdje ponašanje političke klase koja se ovaj puta čini se ozbiljno uplašila mogućeg događanja naroda lišenog svetog prava da sami konačno biraju svoje zastupnike. Način na koji primjerice predsjednik Josipović na valu narodne fascinacije preferencijalnim glasovanjem hvata političke bodove za svoju kampanju ne samo da je smiješan nego je i krajnje nepotreban. Naime, podrška i energija koju HDZ troši na svoju kandidatkinju sugerira da bi aktualni predsjednik mogao bez muke pobijediti već u prvom krugu pa mu stoga ovakvo blamiranje s pismom predsjedniku Sabora nije bilo nimalo potrebno. Ali opet u Saboru je njegovu akciju pravim imenom nazvao jedino Milorad Pupovac, vjerojatno manje zbog same suštine, a više zbog izravnavanja starih računa s Josipovićem. Većina se ostalih stranaka natjecala u pohvalama. Svi osim HDZ-a, čiji su zastupnici reagirali pomalo histerično, vjerojatno iz krajnje zbunjenosti zbog toga što im je predsjednik stranke nakon godinu dana podrške odjednom počeo govoriti da moraju biti protiv svetog preferencijalnog glasovanja. 

Kada za godinu dana, nakon sljedećih parlamentarnih izbora njihovi rezultati s preferencijalnim glasovanjem budu manje više isti kao da ga nije ni bilo sve će se to vrlo brzo zaboraviti. Jer tada će opticaju vjerojatno biti neki drugi čarobni napitak koji bi nas trebao izbaviti iz pogibelji. A uostalom i zagrijavanje za europsko prvenstvo u nogometu u to će doba već biti u punom zamahu.