Izetbegović ugrožava BiH

Putevi i stramputice Zlatka Crnčeca

Zlatko Crnčec

arhiva NL

arhiva NL

Tužbu protiv Srbije BiH je ICJ-u podnijela još tamo ratne 1993. kada Srba u vrhu legitimne vlasti nije bilo, budući da su njihovi politički predstavnici tada bili zabavljeni rušenjem Sarajeva i etničkim čišćenjem. Međutim, 1995. je potpisan sporazum u Daytonu koje je među ostalim ne baš previše oduševljene predstavnike Srba vratio u institucije BiH. 



Jedna od najgorih političkih elita u Europi opet je povukla potez koji potvrđuje tu njenu karakteristiku. Riječ je naravno o vodećim političarima susjedne BiH koja je ponovo u stanju raspada i na korak do žešćih sukoba nakon što je bošnjački dio vlasti isforsirao da se Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu podnese zahtjev za revizijom presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid. Naime, na uvjetno rečeno prvom stupnju, ICJ je oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid koji se nad bošnjačkim stanovništvom dogodio između 1992. i 1995. godine. Takva je presuda bila ponajviše rezultat izuzetno dobrog hendlanja dokumentima koje je predvodio tadašnji srpski, navodno proeuropski ministar vanjskih poslova Goran Svilanović.


Tužbu protiv Srbije BiH je ICJ-u podnijela još tamo ratne 1993. kada Srba u vrhu legitimne vlasti nije bilo, budući da su njihovi politički predstavnici tada bili zabavljeni rušenjem Sarajeva i etničkim čišćenjem. Međutim, 1995. je potpisan sporazum u Daytonu koje je među ostalim ne baš previše oduševljene predstavnike Srba vratio u institucije BiH. Taj nakaradni sporazum – nagradio je BiH Srbe s 49 posto teritorija, a Hrvate u Federaciji BiH praktički sveo na status nacionalne manjine – ipak je u BiH doveo mir koji traje već gotovo 22 godine.


A taj se krhki mir temelji, osim naravno na pritisku izvana, na tome da se o ključnim političkim potezima odluke donose konsenzusom. Naravno da to nije lako, budući da dva najveća naroda imaju sasvim oprečne političke ciljeve – Srbi bi se najradije odvojili i priključili Srbiji, a Bošnjaci bi željeli unitarnu BiH pod njihovom dominacijom. Pa onda njihovi lideri ne oklijevaju davati narodu ono što on želi, i to često na najvulgarniji mogući način. Pa je tako Milorad Dodik – politički jako načet zbog brojnih gospodarskih afera – napravio prošle godine pravi cirkus organizirajući referendum čime je iživcirao čak i svoje političke pokrovitelje u Beogradu i Moskvi. Nakon toga je bio u političkoj poluizolaciji iz koje ga je sada jednostranim potezom izvukao predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Pa sada odjednom Dodik brani Dayton, a Izetbegović ga krši. Ovog drugog sada kritizira čak i famozna međunarodna zajednica.




Tako da ispada da Bošnjaci koji se najviše kunu u jedinstvenu BiH de facto rade na njenom rušenju. Iako su u moralnom smislu moguće i u pravu, Srbija jest na sve moguće načine pomagala tvorevinu Radovana Karadžića, u realnom i surovom političkom okružju rade veliku grešku. Ako zaista žele da Srbi ostanu u BiH, naprosto nije im pametno ignorirati političke pozicije njihovih političkih predstavnika, ma koliko one možda bile u suprotnosti s moralom i istinom. Bakirov je otac to napravio 1992. godine pa su Karadžić, Mladić i društvo odgovorili onako delikatno kako samo oni to znaju.


Cijela ova priča itekako ima veze s nama, iako se nekima čini da se to događa u Afganistanu ili Iraku, a ne pedesetak kilometara od zagrebačke katedrale. U trenutku kada bi pala prva granata u BiH, odmah možemo zaboraviti sve – od turizma preko gospodarskog rasta do normalnog života. Preko noći se vraćamo u sirotinjske devedesete. Zbog svega toga osnovni cilj Hrvatske treba biti da se održi mir u BiH, a ne da se podržava Izetbegovićevo soliranje umotano u želju da se u »pravnom postupku utvrdi odgovornost za počinjene zločine«.


više vijesti