Ako možda niste znali prekjučer 8. listopada bio je Dan neovisnosti. Dakle dan na koji je u zgradi INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu Vladimir Šeks 1991. godine proglasio neovisnost Hrvatske i raskidanje svih državno pravnih sveza sa Socijalističkom federativnom republikom Jugoslavijom.

Po nekoj logici trebao bi to biti središnji državni blagdan koji simbolizira višestoljetnu hrvatsku borbu za neovisnu državu, stvar u koju se kune desna strana političkog spektra.

   Međutim, ova je zadnja srijeda prošla kao da se ništa dogodilo nije. Ugodno i toplo jesensko vrijeme izmamilo je brojne šetače na ulice gradova, od kojih većina osim ugodne činjenice da se radi o neradnom danu nisu imali pojma zbog čega se tog jutra nisu trebali pojaviti na svojim radnim mjestima.

Hodajući ulicama Zagreba slučajni prolaznik ne bi ni na koji način mogao zaključiti da zemlja u kojoj se nalazi slavi svoj najvažniji državni praznik. Gotovo nigdje ni jedne državne zastave, niti bilo kakvih događanja koja bi sugerirala da Hrvatska slavi Dan neovisnosti.

   I tako je to već više od deset godina. Odmah nakon uvođenja demokracije HDZ-ova je vlast kao najvažniji praznik, Dan državnosti, oglasila 30. svibanj. Na taj se dan naime 1990. godine u Zagrebu sastao Sabor čiji su zastupnici prvi puta u povijesti izabrani na općim, neposrednim i tajnim izborima.

I taj se dan uhvatio među građanima. Ljudi su ga shvatili i prihvatili. Svake se godine taj dan obilježavao širom zemlje, i na događanjima na kojima je sudjelovao državni vrh, ali i na onima koje su organizirali općine i gradovi.

   Ali onda je došla promjena vlasti 3. siječnja 2000. godine. U nastojanju da se napravi što veći prekid s desetgodišnjom vladavinom Franje Tuđmana šesteročlana je koalicija predvođena Ivicom Račanom posegnula i za reformom državnih blagdana.

Autor tih promjena bio je HSLS-ovac Ivo Škrabalo koji će nažalost biti upamćen najviše po tome, iako je dao veliki doprinos hrvatskoj kulturi, posebno domaćem filmu. Preko noći je ukinut Dan državnosti i uvedeno nekoliko novih praznika koji možda i nisu bili nelogični, ali koje građani nikada, a prošlo je sada već više od deset godina, nisu do kraja prihvatili.

Nitko im nije pojasnio što bi to sada trebali slaviti. Tadašnja Vlada Ivice Račana nije imala bi volje ni vremena pojasniti ljudima o čemu se tu radi. HDZ je bio vrlo kritičan prema tim promjenama. Koju godinu kasnije kada su došli na vlast predvođeni Ivom Sanaderom, ali, pomalo iznenađujuće, ni tada nije napravljen nikakav pomak.

Sanader je uživao u pohvalama lijeve javnosti i komentatora i očito nije želio ničim ugroziti taj svoj status čovjeka koji je navodno demokratizirao i europeizirao HDZ. Proslave glavnih državnih praznika nisu bile ništa veselije nego danas.

Potom je došla Jadranka Kosor, ali je relativno malo bila na čelu Vlade, a vrijeme je bilo takvo da je Hrvatskoj zaprijetio bankrot pa se nije imalo snage no volje za nekakvo slavlje. Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije stvari se nisu nimalo promijenile.

   I tako smo ove srijede imali rutinski obilazak državnog vrha mirogojskih toponima, te jednu otužnu i besmislenu svečanu saborsku sjednicu na kojoj se nije pojavio niz uglednika koji devedesetih ne bi ni pomislili ne pojaviti se na Markovu trgu.

Državni praznici imaju svoj smisao. Naravno, oni nisu sami sebi svrha i oni ne bi trebali služiti naglašavanju slavne prošlosti nauštrb tužne sadašnjosti. Kao ni niti bilo kakvom ratnom huškanju. Ali svaka država ima neka svoja obilježja i neke svoje dane kada se treba naglasiti zajedništvo i nekakav minimalni zajednički nazivnik njenih građana.