Užasna iskustva žena s ginekologija iznesena u javnosti prošlog su se tjedna: a) usjekla u svijest mnogima koji nisu imali pojma čemu su žene u Hrvatskoj izložene, ali su i sami svjedocima kako nam zdravstvo funkcionira, i b) izazvala podsmijeh kod emocionalno i inteligencijom hendikepiranog dijela populacije koji u tome vidi feminističke fantazije neukih žena koje misle da znaju bolje od doktora.

Na stranu sve one koji to ne razumiju, niti žele razumjeti, no aktualne priče s hitnih ginekoloških prijema, kao i priče iz rodilišta koje su Hrvatsku šokirale prije pet godina, dokaz su da se u hrvatskom zdravstvu u odnosu prema pacijentu ništa ne mijenja.

U javnost su svojim pričama izašle žene s bolnim, gorkim i ponižavajućim iskustvima sa spontanih pobačaja ili poroda, i to zato što se na odjelima ginekologije i porodništva, iako su to u pravilu i mjesta najveće životne sreće, događa uvjerljivo najviše boli i najviše poniženja.

U cijeloj ovoj ružnoj priči ima i pozitivna strana: riječ je o brojnoj skupini u pravilu mladih pacijenata, pardon, pacijentica, koje u pravilu doživljavaju iste traume u istim životnim situacijama.

Takva kompaktna skupina, mjerena stotinama i tisućama ljudi koji svjedoče o (ne)funkcioniranju jednog dijela zdravstvenog sustava, ima relevantnu snagu, i ako je dovoljno ustrajna i glasna, može postići cilj.

Ali što je s ostalim odjelima? Gdje su ostali pacijenti? Srčani bolesnici, bubrežni, plućni, urološki pacijenti, oni s reumatoidnim artritisom, dementni, s kamencima u žuči? Gdje su onkološki bolesnici koji svoj život možda mjere mjesecima? Mislite da se s njima postupa bolje? Ako im ne stružu maternicu na živo i ne viču na njih da su razmaženi i da nisu plakali kad su se seksali, ne znači da se s njima postupa s imalo više ljudskosti. U našim bolnicama.

Kad onkološkog bolesnika s metastazama i bolovima ostave na hodniku satima u polusvjesnom stanju da bi ga primili na punkciju, ili kad liječnik na hodniku takvom pacijentu nervozno dobaci »Nemojte nam dolaziti, mi vam više ne možemo pomoći«, gdje je tu ljudskost? Kad onkolog svom pacijentu na jedno preplašeno pitanje odbrusi »Pa što sad hoćete od mene, vi imate zloćudnu bolest«, ima li tu ikakve empatije prema bolesnom čovjeku?

Ali kritične mase pacijenata na takvim odjelima nema. Hodnici su prepuni skrušenih sijedih glava koje pokorno satima čekaju da ih doktor primi. U vrećici nose kavu i bombonijeru. U znak zahvalnosti. Što su nakon šest sati sjedenja u čekaonici ušli u ambulantu, što im je doktor rekao dobar dan, možda dobacio letimični pogled, postavio pitanje, nakucao novu povijest bolesti i otpravio ih. Požalit će se možda vani, na hodniku, kad se vrate kući, ali nikad neće napisati post i staviti ga na Face. Ima i službena procedura: otići u ured ravnatelja, da bi vam rekli kako možete napisati žalbu, oni će je poslati Ministarstvu zdravstva, ali od toga ionako, kažu, nema ništa pa se nemojte uzalud truditi.

Zašto je tako u hrvatskim bolnicama? Zašto je liječenje lutrija, pa možda naletite na odličnog doktora koji nema živaca ni za kakav razgovor, otresit je i nema vremena, a možda vas baš zapadne čisti prosjek ljubaznog pogleda, koji će vam odgovoriti na vaša pitanja i reći dvije-tri ohrabrujuće? Zašto se nemate kome požaliti, a ako se i požalite, uzalud vam svaki trud? Vrlo jednostavno: nema te uprave koja će kazniti medicinsko osoblje za bezobrazluk prema pacijentu. Otkaz zbog vulgarnosti i psovanja pacijenata dosad je dobio samo jedan doktor u Hrvatskoj, nakon što su televizije objavile svjedočenja više pacijenata, a pisanih svjedočanstava protiv njega je bio pun internet.

Odnos prema pacijentu očito je stvar karaktera i kućnog odgoja. Pitanje je, međutim, bi li taj isti neodgojeni doktor u privatnoj poliklinici tako tretirao pacijente? Bi li se s njim izrugivao u njemačkoj klinici? Ne bi, naravno. U privatnim vodama i nekulturni grubijani znaju se ponašati prema pacijentu i neće si dopustiti ni da ga loše pogledaju, a kamoli kažu neprikladnu riječ.

Miris novca mijenja pravila, iz takve bi ustanove brzo izletjeli da dreknu na pacijenta. Pravila nam, međutim, trebaju u javnom zdravstvu, gdje ih nema. Komunikacija s pacijentom tek je unatrag koju godinu postala kolegijem na medicinskim fakultetima, što znači da većina doktora koji nas danas liječe nisu naučili osnovne vještine svoje struke. Postupaju s pacijentom kako misle da treba, i koliko misle da imaju vremena. I živaca. Neki od njih radit će u zdravstvu još 10 godina, neki 20, neki još tri desetljeća. Predugo.