Ne dižimo tenzije. Spustimo loptu na zemlju. Smirimo situaciju. Vrag je definitivno došao po svoje čim političari u tolikoj mjeri koriste rječnik sportskih komentatora, onaj što se pred derbije troši nemilice. I sva su čudesa moguća čim, primjerice, Jakov Sedlar premijeru svog filma »260 dana« koristi da kaže kako posebice valja zapamtiti poruku mira na kraju filma, a sve u svrhu toga da se spirala jada i nevolje zaustavi u svojoj vrtnji. Doduše, govori to uz obvezno podsjećanje kako film treba prije svega gledati mladost da bi znala što je bilo.

Možda nije od riječi do riječi, uhvatila se Sedlarova izjava na radiju za vožnje, ali smisao je taj. Spustimo loptu na zemlju. Ma, slabo to nekako ide. Pa kad već teško ide to spuštanje lopte na tlo, neka se svim oružjem nastavi ratovanje na temu tko je zapalio žito, pardon, tko je kriv za radikalizaciju u našem društvu. A kriv, zna se, može biti svatko. Krivo je čak i more u onom neuništivom izletničkom hitu omiljenom kod starijih od pedeset. Tko je kriv da nam je ove godine postalo sporno sve što smo godinama smatrali normalnim, ili pak barem toliko normalnim da pustimo onu slobodu ljudsku da je jednostavno bude kad ne smeta nikom ništa!? Ako će nam biti lakše imenujemo li krivca, evo neka krivac bude onaj, odnosno ona i oni koji su nas onomad natjerali na referendum o definiciji braka. Moguće da je baš tad počelo, da se tad otvorila ta pukotina u društvu, podjela koja nikom nije trebala, da se baš tad tad posijala među narod (ne)svijest da ima svijeta s kojim nikad ne bi za isti stol i to samo zato jer drugačije misle. Ako je tad počelo, Plenković i nema bog zna zašto biti kriv, ali jest propust što već tad nije makar naslutio kud bi sve to moglo odvesti, pa da se rijeci iz korita ne da. Jer, tko god vuče crne konce skriven u podzemlju nekom dok upire prstom u lijeve, u novinare, u fantomske jugokomuniste, u druge i drugačije, radi to ustrajno i uporno koliko god da je bitaka sa stvarnošću i zdravim razumom izgubio. I čim se svijet počeo mijenjati, čim su glavu digli Trump i njemu slični, krenula je akcija i u nas. Ruši sve! I svi smo zagucali ješku, netko nesvjesno skroz, a netko itekako svjesno taman da nam se od ljeta na ovamo svima zacrni pred očima.

Spustimo loptu na zemlju. Ajde, može i to, mora i to, ali tko je junak da je spusti prvi!? I zašto bi loptu spuštao Marko, ako neće Janko!? Treba li, recimo, spustiti loptu Tomašević koji je skupio nešto hrabrosti i iskoristio prava koja ima pa zabranio isticanje fašističkih simbola u gradskim prostorima kad već nitko drugi neće, ili bi mudro bilo da pjevačev menadžment konačno zaboravi na onaj stih koji lijepom dijelu društva jednostavno i najblaže rečeno stvara nelagodu? Ako je spuštanje lopte ne zemlju to da novinar, koji je rodom iz Splita, pa još radi u Zagrebu za riječku novinu, drži jezik za zubima dok gradom ide, a sve da ne dobije po ušima, onda loptu treba izbost’ šilom i zaboravit na igru kao takvu. Spustimo loptu na zemlju, vele oni koji se ili monolitno drže štovanja stranačke stege i u stranci sročenih teza što ih na glas izgovaraju, ili oni koji bi se o crnilo mrvu očešali da im krila narastu. A opasno je, opasno je baš kao svaka generalizacija koja dolazi iz opozicije. Sad je već sve opasno i ta se nelagoda napipati dade gdje god da čovjek ide i koliko god da je dobrohotan. Samo, život jest i morao bi biti posve nešto drugo.

Život je onaj DJ Ahmet, film kojim je otvoren Zagreb Film Festival, to sigurno mjesto gdje se okuplja svijet koji rado gleda van okvira, van granica, van uskogrudnog i sebičnog, koji pruža ruku novom, drugačijem, a opet istom. Život je to momče iz filma, taj savršeni mladi makedonski glumac i savršena mu glumačka partnerica koji su tu svoju prvu ulogu na filmu odigrali poput kakvih glumačkih veterana, poput, recimo, Slavka Štimca onomad kada je s vukom samotnjakom Likom šetao. Život je glazba i ples od kojeg nijemi bukvalno progovore. Život je ona »filmska« ovca koja je roza i koja daje na živce kad iz stada ode, ali veseli najviše od svega kad svako toliko doma dođe. Život je Interliber na koji se dolazi odasvud knjiga radi, pisaca radi, čitanja radi, druženja radi, a ne da bi se trgom druge ganjalo, niti da bi se na zidove zgrada u kojem ljudi od riječi žive pisale strahote. Život su knjige koje uče da dišemo punim plućima. Život je film »Sokol – nezaustavljiv kao sudbina« oca i sina Galića, film o Velimiru Đereku, vukovarskom heroju koji je otišao na bojišnicu kada to više nikom nije padalo na pamet. Život je onaj osmijeh koji je junak imao i kad je bilo najteže, baš kao što je život i ona mladost u filmu koja pošteno kazuje da nisu sigurni da bi danas u rat da se, ne daj bože, dogodi. To je život, jer, kako je to kazao Dominik Galić, nije to priča o ratu, već priča o tome što ljudi čine kad su pred njima velike, sudbonosne odluke. Ništa tu jedno drugo ne isključuje. Sve je to dio iste neke priče zdravog nekog društva, samo da nije u zraku te nelagode koja je svakim danom veća i teža i nepodnošljivija. Jasno je to i onima koji su pustili da se sve raspiri, ako nisu i puhali u žar. Pa bi sad loptu na zemlju. Samo, kako!?

Ivan se sjeća da je bilo ovako nekako. Sjeća se fakultetskih dana i jednog sarajevskog tuluma kod Senide. Na tulumu se našao jer je Senida, koja je dolazila iz narodnjačkog miljea, taman postala djevojka njegova prijatelja inače ljutog pankera.

– I eto na tulumu brdo njenih frendova, redom štovatelja narodnjačkog melosa, i još toliko njegovih frendova, sve redom pankera. I nikako da se oko glazbe dogovore. Senida jadna pokušava udovoljit i jednima i drugima, ali ne ide. U početku sve bi šala i pošalica, ma onda se šala pretvori u verbalnu svađu i skoro fizički sukob. Tad se moj prijatelj Jasmin dosjetio jadu. »Pusti Bijelo dugme, to će sve zadovoljit«, reče Jasmin. I bi tako. Do kraja tuluma samo Bijelo dugme. Samo, tko je danas Bijelo dugme? – mudro i slikovito zbori Ivan.

Tko je nama Bijelo dugme? Ako o glazbi pričamo traži se netko tko je između Marka i Sevke. Evo Gibo recimo. U njega je pjesma toliko da bi tulum mogao trajati satima, dokle god se ne raziđemo k’o dobri ljudi svjesni da nam je ovo škola i da ćemo drugi put pametnije, ili se, tvrdoglavi kakvi jesmo, provedemo poput pčele u žlici meda. Ma, tko je Gibo kad o politici pričamo i ima li ga uopće!? Loptu na zemlju ni u nogometu ne spušta svatko, samo onaj bogom dana talenta. A takvog ili nema, ili se pritajio posve krivo uvjeren da će sve to proći samo od sebe. Neće. I netko će morati odigrati spektakularniji neki potez od pukog smirivanja igre.

Nema koji dan kako su maloljetni neki klinci u Rijeci naumili ako ne napasti karatiste iz Srbije koji su sudjelovali na Balkanskom prvenstvu, ono im barem autobus razbiti. Zašto bi Rijeka, zašto bi oni bili drugačiji od svijeta što divlja u Splitu, Zagrebu. Na sreću, incident je spriječen, a na tribinama su rame uz rame navijali i gledali prvenstvo hrvatski i srbijanski sportaši. Političari su dali protokolarne izjave, sve ovisno s koje strane spektra nastupaju. Jedan je čovjek, međutim, rekao sve što treba, sve što misli ne kalkulirajući ništa.

– Rijeka se budi. Što bi to bilo buđenje Rijeke? Je li buđenje Rijeke to što se desetak mladića obuklo u crno i želi napasti drugoga? Je li to buđenje koje želimo? Je li buđenje našeg hrvatskog naroda to da se stalno vraćamo u četrdesete i devedesete? Ili bismo trebali učiniti jedno drugo i drugačije buđenje – poručio je riječki nadbiskup Mate Uzinić.

Treba nam drugo i drugačije buđenje, nasušno i puno više nego fraze što ih sportski komentatori vole. Nadbiskup, drug i suborac. Ne bi uopće bilo loše da ga se posluša.