Danas je Prvi maj, Međunarodni praznik rada. Ne treba biti vidjelica međugorska da bi se snovidjelo kako će svi Dnevnici redom imati priloge s prvomajskih uranaka, s velikih povorki za koje ne znaš jesu li prosvjedne ili folklorne, da će novinari gurati mikrofon pod bradu ljudima što strpljivo čekaju svoj plastični tanjurić s grahom ili pak koju srdelu s gradela ako je mukte, a možda se podijeli i koji karanfil da se za rever zatakne ili pokloni najbližoj drugarici.

Bit će tu i scenografije i kostimografije i loših glumaca, političara što radništvu obećavaju med i mlijeko i onih koji tvrde da su ovi što obećanja daju lažni proroci.

Jedino njega biti neće da u Maksimiru mahnito dijeli te porcije graha, baš kao da ga norma goni da ih podijeli najviše kad je već ‘njegov’, od ‘njegovih’ para skuhan. Reklo bi se, sve je isto samo njega nema. Samo, nije isto, gore je.

Danas je Prvi maj, Međunarodni praznik rada, no što je nama Prvi maj i što su nama radnici, vidjelo se već u srijedu u ravno minut dugom prilogu popodnevnih Vijesti RTL-a.

Vijesti su krenule utabanim stazama, red zastupnika poput Zekanovića koji je za govornicu u Saboru izišao s vrećicom punom bijelog praha, red rata u Ukrajini, a onda je Damira Gregoret, u ime najave priloga, rekla: »Tisućama radnika u splitskom Škveru i DIV grupi prijete otkazi. Vlasnik DIV grupe, Tomislav Debeljak, zatražio je pokretanje predstečajnog postupka i to zbog nemogućnosti podmirivanja dospjelih obveza, a dužan je nevjerojatnih 700 milijuna kuna.

Od ukupno 2.000 radnika u Brodosplitu trenutno ih je 1.500 na čekanju. Plaću nisu primili od siječnja, a sve je izglednije kako će ostati i bez radnih mjesta.«

Slika tad seli u Škver, u utrobu broda u izgradnji, tamo gdje se vari i brusi. Novinarka se ne vidi, vidi se samo mikrofon s logom televizije pod nosom radnika u trlišu i sa šljemom na glavi. U dnu ekrana piše da se čovjek zove Dragan.

– ‘Ko ostane, ostane, a ‘ko ne ostane ide ća tražit’ drugi posa’, kaže Dragan.

– Je li supruga radi?, pita novinarka.

– Ne radi.

– Kako spajate kraj s krajem?

– Minusom, koliko se može ić’ u minus. Mala prima stipendije 1.200 kuna i to je to, veli Dragan.

Prilog ide dalje do kolege mu Ibrahima. Kirurški precizno čovjek detektira što je nama naša borba dala.

– Trideset godina sve se urušava. Trideset godina se pogrešno radi. Od momenta kad je Kutle imao 200 firmi, a znao je nabrojat’ samo pet, ja sam znao da ćemo samo propadat’, zaključuje Ibrahim.

Nakon te minute Vijesti su morale dalje. Valjalo je spomenuti utakmicu Lige prvaka između Reala i Manchester Cityja koja uistinu jest bila spektakl, spektakl velik koliko je velika propast ne samo ovog škvera, nego radništva.

Dan poslije telefonski razgovor sa Starim počinje s nogometom. Priča se o Benzemi i veličini njegovih muda, da prostite, jer bez tolikog samopouzdanja ne može se zabiti panenkom u polufinalu Lige prvaka.

Priča on i o novom touru po ambulantama, sad kad mu je stara doktorica otišla u mirovinu bez da je ikome od pacijenata javila da odlazi. Nije Starom ni mrsko da je otišla, nikad nije s njenom predanošću poslu bio zadovoljna, ali ga u startu muče nova pravila igre, novi načini narudžbe, pisanja recepata, elektronika…

Na Škver smo umalo zaboravili, a čudno je to kad pričaš s čovjekom koji je u Škveru ostavio najbolje svoje godine vjerujući kako je veliko i važno to što radi. Nije mu se dalo pričat’ o brodogradilištu, Debeljaku i njegovu priznanju da je dužan na sve strane, o stečaju, mogućim otkazima.

Ni volje ni želuca za to on nema, niti mu se da. Trliš je zakopan duboko negdje u ormaru, ne vadi se van ni za svečane prigode, nema potreba kad je lakše i brže i da drugi ne vide, kad udari nostalgija u sjećanje prizvati onaj miris grube tkanine, bilo kad je trliš opran i friško ispeglan, bilo kad ga stari nosi s posla samo da ga mati uredi.

Samo, naravno da je Stari prilog na RTL-u vidio. I da je zapamtio kako Dragana spašava 1.200 kuna stipendije njegove kćeri. I da ga je uznemirila pomirenost Draganova sa svim.

»Nikog nije briga«, promrmljao je stari za kraj kratkog razgovora. Nekada bi svijet ljutit izašao na ulice kad mu tvornica što grad hrani ide u stečaj. Danas se na ulice ne izlazi. Razgovor telefonski završio je kako je i počeo, s Benzemom i panenkom koja traži velika muda.

U ovoj novini, na ovoj stranici ispisano je riječi i riječi o sudbinama škverova, o trlišu koji nas je othranio, o borosanama u kojim su radnice stajale na nogama onih osam sati rezerviranih za rad, o sistemu koji je bio svakakav, ali je garantirao posao, plaću, u budućnosti neki stan.

Ostali su u memoriji mirisi, teksture, zvukovi, marke prvih automobila, glazbenih linija, televizora, vizuali tegli s radničkom zimnicom, svečana porinuća na koja se ide uparađen i počešljan.

Nakon RTL-ova priloga posve je jasno da više nema ni smisla ni potrebe trošiti tintu na radništvo. Jer, lijepo nam čovjek u prilogu reče, 30 godina radimo krivo. A kako je 30 godina puno i previše više nikoga nije briga.

Hrvatska radništva više nema, nama onog radništva koji za svoj posao treba trliš i radnu kutu. Zato ima, recimo, suncokreta za izvoz, ali nema prerađivačku industriju koja bi znala od suncokreta napraviti suncokretovo ulje. Hrvatska uvozi, sve pa i radnike dok se gase strukovne škole po zemlji, a razmišlja o studiju koji će nam odgojiti neke nove generacije influencera.

Hrvatska nema radnika, ali ima novog ministra gospodarstva koji je spreman na semaforu satima čekati zeleno svjetlo, sve dok netko drugi tipku za zeleno ne pritisne, bez da se pita što s tim semaforom nije u redu. Hrvatska nema radnika, ali će zato svi koji u Škveru ostanu bez posla moć’ komotno u turističke djelatnike, kad konobara toliko fali.

Da je bar više praznih fotelja u HNB-u možda bi koji škveranin i za viceguvernera kad već znaju s 1.200 kuna kćerine stipendije spajati kraj s krajem. Samo, tamo će, kažu, bivši ministar gospodarstva Tomislav Ćorić.

Nisu svi odlasci na burzu isti, neki su mrvu bolji, samo ih valja zaslužiti, zna se kako. Hrvatska nema radnika možda i zato što se na ovoj stranici o radništvu pisalo s velikim sentimentom i simpatijama, a od simpatija se, očito, ne živi. Hrvatska nema radnika i to je to. Zato je Prvi maj u Hrvata važan koliko i Smotra folklora u ranu jesen.

Hrvatska nema radništva, a to što će se i naći netko tko je uspio tako što je dao tvornice radnicima samo je izuzetak koji potvrđuje tužnu istinu.

Mladost ionako nije briga, oni kojima bi to trebala biti briga ne znaju kud bi i kako bi, a nama koji smo odrasli učeni da je radnik važan baš kao i seljak ili poštena inteligencija, vrijeme je da prihvatimo istinu kako je sve što je bilo radničko danas živi tek kao dio neke nama gorko slatke trivijale.

Na portalima tako vijest da Gucci za 400 eura prodaje one gumene sandale u kojima su djeca morala hodati kad se ljeti išlo na more, da se na štogod ne ubodu kad hodaju po plaži ili ulaze u more.

Nema onog tko nije mrzio tu gumu zbog koje je stopalo tamnilo tako da izgleda kao šapa tigra, onu limenu kopčicu koje je grebla tim više kako bi je ruzina dohvatila, taj estetski moment koji je naprosto bio onako staročeški loš.

Danas te i takve sandale radi Gucci. Onomad ih je radila Jugoplastika, gigant koji je zapošljavao 13.000 radnika, proizvodio 3.200 različitih proizvoda – od igrački i tenisica, do pokretnih frižidera i hulahopa što se oko pasa vrti – i imao prihod od 350 milijuna dolara.

Druga vijest s portala je ona da Konstrakta, predstavnica Srbije na Eurosongu, u Torino na veliko finale ne ide bez borosana! Bijele, s otvorenim prstima i niskom platformom! Borosane su na tržištu od davne 1968. godine.

Godinu dana ovo je ikonu od cipele razvijao tim stručnjaka na čelu s ortopedom Brankom Strinovićem. Namjenska je to obuća kreirana za žene koje dugo stoje ili puno hodaju. Prvih godina proizvodnje dnevno se proizvodilo više od 1.600 pari!

Godišnje i par stotina tisuća pari! Proizvodilo ih je Borovo, jer »ako nije Borovo, nije borosana«! Jugoplastike danas nema, Borova jedva da ima. Sandale plastične radi Gucci, Borosane nosi Konstrakta.

Danas je Prvi maj, Međunarodni praznik rada i radništva, te mitske družine koja je, kažu, stvarno nekad postojala i nosila sandale na kojima im je i Gucci bio zavidan.