Rijetko se u hrvatskoj politici događa ovako važan i dalekosežan prijepor kao što je ovaj oko tri graditeljska zakona. On se tiče gotovo svakog stanovnika Hrvatske. Paket prostorno-građevinskih zakona definirat će kako će ova zemlja urediti svoj prostor u sljedećim desetljećima. Nakon rasprava koje su se lomile oko Drugog svjetskog rata, ideoloških simbola i identitetskih rovova, ovo je još jedna od ključnih tema za ovo društvo. Iako i ove prethodne itekako utječu na svakodnevni život, ipak veći izravni učinak ima to kako je uređen prostor u kojem živimo, gradimo, nasljeđujemo i koji, ako jednom bude izgubljen, teško ili nikada ne možemo vratiti.

Zato ovaj sukob nije tek još jedna epizoda u beskrajnom, najčešće apstraktnom prepucavanju vlasti i oporbe. Ovdje je na djelu frontalni sudar dviju vizija brige o zajedničkom dobru. S jedne strane Vlada i HDZ, koji tvrde da ubrzavanje procedura, urbana komasacija i izlaženje ususret »strateškim projektima« služe interesu države i građana. S druge je strane lijeva i lijevo-centristička oporba, koja upozorava da se iza tehničkog i stručnog jezika zakona skriva trajno slabljenje zaštite prostora i otvaranje vrata interesima koji s javnim dobrom imaju malo ili nikakve veze.

Postoji mogućnost da se ovaj prijepor kojim čudom preseli na referendum, što oporba najavljuje. Tada će se građani naći pred odlukom koja nadilazi dnevnu politiku – hoće li glasati vodeći se vlastitim, neposrednim interesom ili razmišljajući o općem dobru. Ili će, na primjer, oni koji uopće nisu zainteresirani za ovu temu, na eventualnom referendumu glasovati onako kako glasuju na parlamentarnim izborima. Emocijama i sukladno svjetonazoru koji nema veze s ovom problematikom, već s drevnim hrvatskim povijesnim prijeporima.

Prostor je važan. Svi ga osjećamo kroz vlastitu parcelu, stan, pogled s prozora, mogućnost da nešto izgradimo ili prodamo. Istodobno, prostor je jedno od rijetkih dobara koje je i velikoj mjeri zajedničko – obala, poljoprivredno zemljište, gradske četvrti, krajolik. Ono što danas možda zaista izgleda kao razvojna prilika, sutra može postati puka betonizirana činjenica s kojom moraju živjeti generacije. Ali može biti i suprotno, da ako sve ostane kako je sada, da zaista dobre prilike odu u neku od susjednih zemalja i tamo zaposle ljude i pridonose razvoju.

Referendum o ovim zakonima, ako do njega uopće dođe jer nije baš tako lako prikupiti potpise, bit će test političke zrelosti društva. I samih građana. Jer referendum samo na prvi pogleda izgleda kao najdemokratskiji oblik odlučivanja. On je koristan samo ako građani zaista barataju svim činjenicama o temi o kojoj odlučuju. Što ovdje, naravno, nije slučaj. Pa ako referenduma i bude, na njemu će se glasati emotivno, a ne na osnovi činjenica koje u Hrvatskoj, uostalom, poznaje relativno malo ljudi.

Naravno, najbolji bi ishod bio nekakav kompromis između vladajućih i oporbe. Moguće da smo već dosadili mnogima našim sugestijama da se neke stvari pokušaju riješiti kompromisom. I kada su u pitanju ključne ideološko povijesne podjele, ali i kada se donose neke ovako temeljne odluke kao što je ova kada je u pitanje regulacija prostora. HDZ u kritici zakona vidi napad na »strateške projekte« i na samu državu, dok oporba u svakom ubrzavanju procedura vidi klizanje prema rasprodaji i privatizaciji javnog interesa. Iako je riječ o zakonima koji nemaju nikakve veze sa svjetonazorskim prijeporima iz sredine 20. stoljeća, retorika s obje strane kao da ih neprestano u taj okvir vraća.

Rezultat je politički dijalog dviju strana koje ne slušaju što druga govori. Oporba najavljuje ustavne tužbe i referendum, a vlast odgovara optužbama za populizam. Prostor je postao samo još jedno oružje u stalnom političkom ratu.

Ovo je možda najvažniji politički sukob posljednjih godina. I on je ideološki. Baš kao i ove rasprave koje se vuku od Drugog svjetskog rata, i ova oko prostora jedna je od temeljnih za zdravlje ovog društva. Ako se mogao postići konsenzus oko ulaska u EU ili NATO, zašto se ne bi pokušalo napraviti ga i oko ovog pitanja. Referendum ne bi suštinski ništa riješio. Tko god na njemu pobijedio.