Neće Miroslav Škoro ovime vjerojatno na kraju pobijediti Tomislava Tomaševića jer je podjela na urbanu građansku ljevicu i retrogradnu prigradsku desnicu u Zagrebu ipak preduboka. A uostalom Škoro nije ni iz HDZ-a da bi automatski dobio sve njihove glasove.
Korupcijska hobotnica, interesna mreža, namješteni poslovi, sumnjiva ekipa u gospodarenju otpadom, iznajmljivanje adventskih kućica žetončićima i prijateljima, populizam – sve su to bili atributi kojima se krstila vladavina Milana Bandića u Zagrebu. Uostalom, s tim teretom na leđima je i preminuo pa nikad nećemo doznati što je točno bila istina. No Zagrepčanima je pukao film i izabrali su u prvom krugu mlade dečke i cure iz platfome Možemo, kojima se kao najveća mana pripisivala možda upravo mladost i neiskustvo za upravljanje najvećim gradom u Hrvatskoj i njegovim enormnih budžetom od skoro 14 milijardi kuna.
Tomislav Tomašević je prvi krug izbora dobio najveću podršku dosad – čak 30.000 glasova više nego je Bandić dobivao u svojim najboljim danima i s tim zalogom ulazi u drugi krug. Podržana je upravo »čistoća« s kojom je u ove izbore ušao, kao neokaljan čovjek i novo lice. A onda – bum, atomski zdesna! Suprotno očekivanjima, njegov protukandidat Miroslav Škoro, koji u drugi krug ulazi sa skromnih 12 posto glasova, kampanju sad ne vodi samo na ideološkim pitanjima, ništa Tito, ništa Tuđman, ništa branitelji, ništa ZDS, ništa partizani i ustaše – samo džepovi. A Miroslav Škoro tvrdi da dečki i cure iz Možemo nisu ni naivni ni neiskusni, već da su dapače svoje džepove napunili novcima iz dotacija za svoje udruge u kojima su djelovali kao aktivisti, neki godinama, neki i desetljećima. Istina je, ima tu »profesionalnih volontera« sasvim dosta, mnogima je od njih aktivizam zapravo zanimanje i to je služilo desnici uvijek kao poštapalica kojom se ekipu iz Možemo onako »en passant« paušalno vrijeđalo ili umanjivalo. Sada su, međutim, stare priče o Sorosevim plaćenicima i Judinim škudama potkrijepljene tablicama i dokumentima, a tvrdi se ne da ih je financirao Soros nego glavom i bradom – Milan Bandić! I to s oko 130 milijuna kuna kad se sve zbroji, pri čemu su i njihove plaće ili honorari u tom iznosu. To su ozbiljne optužbe, i Tomašević je prvi put ozbiljno suočen s propitivanjem svog rada.
Naravno, Škoro računa na to da prosječan birač baš i ne zna kako funkcionira NGO sektor, da ne zna da se svi ti novci isplaćuju za razvoj civilnog društva najčešće na korist socijalno isključenih ili na bilo koji način minoriziranih skupina, i to na natječajima za sasvim konkretne projekte, koji se zatim i evaluiraju. On računa da je dovoljno reći kako je netko tko se predstavlja kao Možemo zapravo »Muzemo«, a sebe kao pjevača i vlasnika firme stavlja u kontrapunkt s tim »potrošačima proračuna«, tvrdnjom da je upravo on punitelj proračuna koji zarađuje na tržištu, dok se kod Možemo radi o ekipi ljudi koji »de facto« samo troše i vrte javni novac, najčešće na vlastitu korist. Prosječan birač ne poznaje baš najbolje te mehanizme i Škorino pojednostavljivanje može mu se svidjeti, jer svakoga treba ogoliti, pa tako i »santo subito Tomaševića« – to je čar izbora s kokicama u rukama, da svaki car bude gol, a publika zadovoljna.
Neće Miroslav Škoro ovime vjerojatno na kraju pobijediti Tomislava Tomaševića jer je podjela na urbanu građansku ljevicu i retrogradnu prigradsku desnicu u Zagrebu ipak preduboka. A uostalom Škoro nije ni iz HDZ-a da bi automatski dobio sve njihove glasove. No jedan učinak će svakako polučiti – njegov je cilj da demotivira birače centra i lijevog centra te da oni u nedjelju 30. svibnja ostanu kući. Ako posumnjaju da su svi ovi podaci faktički točni i da izborni favorit iz Možemo doista nema drugi motiv u životu, nego i sam grabiti i krasti, tada bi izborna apstinencija mogla raditi čak i za Škoru, izbornog autsajdera koji u drugi krug ulazi s malo više od 11 posto glasova.
Miroslav Škoro u ovom drugom krugu, mora se priznati, odlično glumi pretendenta na mjesto zagrebačkog gradonačelnika, u sučeljavanjima je sve žovijalniji i duhovitiji, opustio se, počeo je učiti kako se držati u političkim polemikama, povremeno čak i dominira, a ovime jučer zakucao je, i svi nevjerni Tome kojima su ti Tomaševići i Rade Borić bili sumnjivi, dobili su sada dokaze da tu nešto smrdi. Ali oni drugi, koji doista vjeruju da je Tomašević ispravan i da, dapače, ima pravo negdje zarađivati plaću, i dalje mogu u nedjelju izaći na izbore i spasiti vojnika Senfa. Nitko im ne brani.
UVODNIK
Propitivanje Tomaševića
Tihana Tomičić
25. svibanj 2021 14:32
Foto Davor Kovačević
Neće Miroslav Škoro ovime vjerojatno na kraju pobijediti Tomislava Tomaševića jer je podjela na urbanu građansku ljevicu i retrogradnu prigradsku desnicu u Zagrebu ipak preduboka. A uostalom Škoro nije ni iz HDZ-a da bi automatski dobio sve njihove glasove.
Korupcijska hobotnica, interesna mreža, namješteni poslovi, sumnjiva ekipa u gospodarenju otpadom, iznajmljivanje adventskih kućica žetončićima i prijateljima, populizam – sve su to bili atributi kojima se krstila vladavina Milana Bandića u Zagrebu. Uostalom, s tim teretom na leđima je i preminuo pa nikad nećemo doznati što je točno bila istina. No Zagrepčanima je pukao film i izabrali su u prvom krugu mlade dečke i cure iz platfome Možemo, kojima se kao najveća mana pripisivala možda upravo mladost i neiskustvo za upravljanje najvećim gradom u Hrvatskoj i njegovim enormnih budžetom od skoro 14 milijardi kuna.
Tomislav Tomašević je prvi krug izbora dobio najveću podršku dosad – čak 30.000 glasova više nego je Bandić dobivao u svojim najboljim danima i s tim zalogom ulazi u drugi krug. Podržana je upravo »čistoća« s kojom je u ove izbore ušao, kao neokaljan čovjek i novo lice. A onda – bum, atomski zdesna! Suprotno očekivanjima, njegov protukandidat Miroslav Škoro, koji u drugi krug ulazi sa skromnih 12 posto glasova, kampanju sad ne vodi samo na ideološkim pitanjima, ništa Tito, ništa Tuđman, ništa branitelji, ništa ZDS, ništa partizani i ustaše – samo džepovi. A Miroslav Škoro tvrdi da dečki i cure iz Možemo nisu ni naivni ni neiskusni, već da su dapače svoje džepove napunili novcima iz dotacija za svoje udruge u kojima su djelovali kao aktivisti, neki godinama, neki i desetljećima. Istina je, ima tu »profesionalnih volontera« sasvim dosta, mnogima je od njih aktivizam zapravo zanimanje i to je služilo desnici uvijek kao poštapalica kojom se ekipu iz Možemo onako »en passant« paušalno vrijeđalo ili umanjivalo. Sada su, međutim, stare priče o Sorosevim plaćenicima i Judinim škudama potkrijepljene tablicama i dokumentima, a tvrdi se ne da ih je financirao Soros nego glavom i bradom – Milan Bandić! I to s oko 130 milijuna kuna kad se sve zbroji, pri čemu su i njihove plaće ili honorari u tom iznosu. To su ozbiljne optužbe, i Tomašević je prvi put ozbiljno suočen s propitivanjem svog rada.
Naravno, Škoro računa na to da prosječan birač baš i ne zna kako funkcionira NGO sektor, da ne zna da se svi ti novci isplaćuju za razvoj civilnog društva najčešće na korist socijalno isključenih ili na bilo koji način minoriziranih skupina, i to na natječajima za sasvim konkretne projekte, koji se zatim i evaluiraju. On računa da je dovoljno reći kako je netko tko se predstavlja kao Možemo zapravo »Muzemo«, a sebe kao pjevača i vlasnika firme stavlja u kontrapunkt s tim »potrošačima proračuna«, tvrdnjom da je upravo on punitelj proračuna koji zarađuje na tržištu, dok se kod Možemo radi o ekipi ljudi koji »de facto« samo troše i vrte javni novac, najčešće na vlastitu korist. Prosječan birač ne poznaje baš najbolje te mehanizme i Škorino pojednostavljivanje može mu se svidjeti, jer svakoga treba ogoliti, pa tako i »santo subito Tomaševića« – to je čar izbora s kokicama u rukama, da svaki car bude gol, a publika zadovoljna.
Neće Miroslav Škoro ovime vjerojatno na kraju pobijediti Tomislava Tomaševića jer je podjela na urbanu građansku ljevicu i retrogradnu prigradsku desnicu u Zagrebu ipak preduboka. A uostalom Škoro nije ni iz HDZ-a da bi automatski dobio sve njihove glasove. No jedan učinak će svakako polučiti – njegov je cilj da demotivira birače centra i lijevog centra te da oni u nedjelju 30. svibnja ostanu kući. Ako posumnjaju da su svi ovi podaci faktički točni i da izborni favorit iz Možemo doista nema drugi motiv u životu, nego i sam grabiti i krasti, tada bi izborna apstinencija mogla raditi čak i za Škoru, izbornog autsajdera koji u drugi krug ulazi s malo više od 11 posto glasova.
Miroslav Škoro u ovom drugom krugu, mora se priznati, odlično glumi pretendenta na mjesto zagrebačkog gradonačelnika, u sučeljavanjima je sve žovijalniji i duhovitiji, opustio se, počeo je učiti kako se držati u političkim polemikama, povremeno čak i dominira, a ovime jučer zakucao je, i svi nevjerni Tome kojima su ti Tomaševići i Rade Borić bili sumnjivi, dobili su sada dokaze da tu nešto smrdi. Ali oni drugi, koji doista vjeruju da je Tomašević ispravan i da, dapače, ima pravo negdje zarađivati plaću, i dalje mogu u nedjelju izaći na izbore i spasiti vojnika Senfa. Nitko im ne brani.