Foto Ivo Cagalj/PIXSELL
Hrvatski birači godinama su u potrazi za opcijama kojima bi zamijenili velike stranke, HDZ i SDP, a u Istri i IDS.
Hrvatski birači godinama su u potrazi za opcijama kojima bi zamijenili velike stranke, HDZ i SDP, a u Istri i IDS. Bilo je već raznih eksperimenata, kao kad je Most bio u Vladi pa je Plenković zamolio tajnicu da napiše razrješenje. Nastale su i nestale brojne stranke, bilo je tu Oraha, Laburista, Živih zidova, Kolakušića, i većina tih trećih putova i sličnih alternativa je nestajala.
Ali hrvatski birači su uporni, pa su na lokalnim izborima prošle godine više nego ikad u lokalnim sredinama glasali za nove opcije, bilo nezavisne načelnike ili opet neke nove pokušaje, poput Pametno, odnosno Centra u Splitu. Nove opcije došle su tako na vlast u Splitu, u Puli, u Zagrebu. U Splitu su izgubili veliki igrači koji su išli s lošim liderima, a birači su ocijenili da je i Kerumovo vrijeme prošlo. U Puli je IDS pregažen kao plitak potok, nakon čega se stranka de facto raspala, i više nemaju ni mjesto župana. U Zagrebu su aktivisti iz Možemo! dobili pravo građanstva i potukli sve ogromnom pobjedom.
No, u svim tim mjestima već imamo krize vlasti, ili vladajućih saveza. Pokazuje se da alternative na lijevom centru ne znaju puno o upravljanju ni u vlastitim koalicijama, ni u vođenju sustava. Ali prvenstveno unutar svojih vladajućih saveza. Konkretno, u Splitu se očekuju novi izbori nakon što je gradonačelnik Ivica Puljak stao u obranu svog zamjenika Bojana Ivoševića koji je prijetio novinarki. Iako su glavni moralizatori na nacionalnoj sceni, u Splitu im podignuta optužnica DORH-a ne smeta da ponovo kandidiraju Ivoševića. Pritom Puljak pokazuje koliko ne poznaje politički sustav, ni funkcioniranje politike – on daje ostavku i kreće na opće izbore mada nema nikakvu garanciju da će Gradsko vijeće izglasati samoraspuštanje. Misli da će izbori biti raspisani kad i kotarski, početkom lipnja, ali datum određuje Vlada, a ne on. Uz to, mnogi ga optužuju da nepotrebno troši novac poreznih obveznika – umjesto da se riješi svog zamjenika Ivoševića i natjera ga na ostavku, on i sam daje ostavku, braneći neobranjivog zamjenika. Tako se svrstao uz bok svim HDZ-ovcima, ali i SDP-ovcima koji su često isti takvi da brane svoje kadrove čak i kad ih prate optužnice DORH-a, kao u slučaju Stjepana Kovača i slično. U čemu je sada razlika između Puljka i HDZ-a ili SDP-a? Više je nema. Zato je njegova nada da mu izbori pogoduju i da će ponovno pobijediti, zaista malo preoptimistična.
U Puli se pak pokazalo da su se na lokalnim izborima gdje su se željele srušiti velike stranke, u ovom slučaju IDS, u istim savezima našli rogovi u vreći, nespojive kombinacije osuđene na neuspjeh na duže staze. Nezavisni Filip Zoričić želi razvijati Pulu koja je dugo stagnirala, a u koaliciju si je uzeo Možemo!, najpoznatiji upravo po tome da su zaštitnici prirode i protivnici velikih investicija i krupnog kapitala. Bilo je otpočetka jasno da će Možemo! blokirati izmjene prostornih planova, jer je to njihova agenda gdjegod djeluju. Zato raspad koalicije nije preveliko iznenađenje, a vjerojatno je jedini koji je razočaran sam Zoričić, koji nije znao prepoznati kuda taj savez vodi. Sad mu preostaje da se uzda u to da mu proračun i razvojne planove neće rušiti bar IDS. Jer inače i on do kraja godine ide na nove izbore, budući da većinu u Gradskom vijeću više nema.
U Zagrebu pak pobjednički Možemo! muku muči s preambicioznim SDP-om, koji s četiri vijećnika uporno želi biti senior partner, mada su im birači evidentno poručili što o njima misle. Nije prošla ni godina dana od izbora, a SDP već želi reviziju koalicijskog sporazuma i protivi se nekim od glavnih programa Tomislava Tomaševića, kao što je prodaja dijela plinare. Još jedna neprincipijelna koalicija, u kojoj se SDP nikako ne osjeća dobro kao junior partner, a Možemo! nema mira da provodi programe na kojima su dobili izbore.
Tako ispada da su ti koalicijski eksperimenti na lijevom centru sve samo ne uspješni. I samo se uklapaju u opću sliku o opoziciji i ljevici danas i na nacionalnoj sceni. Bilo bi poštenije da se sklapaju tzv. projektne suradnje, umjesto čvrstih koalicija, jer bismo tada barem znali realan odnos snaga u lokalnim parlamentima. Ovako sve završava na kupovinama žetončića u vijećima, ili pak novim izborima. Još jedan propali eksperiment.