Korisno je znati tko su, zapravo, šatoraši iz Srba. Naglašavajući da poštujemo sve ljude podjednako, ne vrednujući ih ni po obrazovanju, ni po sudbinama, ni po odabirima, držimo da je važno predočiti kakvi to veleumovi drže u šahu cijeli institucionalni sustav, i to u nečem tako očitom, tako notornom, kao što je pronacističko nagrđivanje spomenika i sjećanja na borce, hrvatske i srpske zajedno, protiv Hitlerovih kolaboracionista u Hrvatskoj. Jer, naziv »Autohtona hrvatska stranka prava« može možda zvučati kao nešto promišljeno i intelektualno utemeljeno; politička sintagma sugerira možda kakvu osmišljenu politiku, kakvu racionalnu političku filozofiju, može možda zračiti nekakvom aurom ozbiljnosti, što je privilegij koji svi mi – često neutemeljeno – politici toleriramo bez nužnog preispitivanja.

A uistinu, popnete li se gore do tog paravojničkog taborišta, uvjerit ćete se u nešto posve suprotno – ondje povazdan besposleno sjedi desetak zapuštenih muškaraca čije sposobnosti izražavanja ni u koga ne mogu izazvati zavist. Jedan nas, recimo, uvjerava kako je država, država i nitko drugi, kriva za raspad njegova braka i za to što njegovo troje djece ne želi razgovarati s vlastitim ocem. Drugi elaborira kako Hrvatskom vladaju »dva lobija, masonski i ruski«, pa se daje u opširnu elaboraciju jednoga i drugoga, smještajući u te somnambulne kućice ter ovoga, ter onoga, ter trećega, ter četvrtoga… Jedna od maštovitijih teorija zavjere što smo ih u posljednje vrijeme čuli – a vjerujte na riječ, nije ih bilo malo. Treći krene tvrditi da pozdrav »Za dom spremni« zapravo znači podršku ljudima koji zbog bankarskih dugova ostaju bez »svojih domova«… Napregnuti, ogorčeni, uvrijeđeni, nezadovoljni, ljutiti, ti ljudi što su se odlučili danima kuhati u bespuću u kojem nikada prije nisu bili, mogli bi poslužiti kao udžbeničke ilustracije ovdašnje inačice onoga što se uobičajeno zove »gubitnicima tranzicije« – a koliko je u svemu tome i njihove osobne odgovornosti, oni kao da ni ne žele razmišljati. Njihov vođa, pak, Dražen Keleminec, neobična je kombinacija komike i prijetnje. Oniži, impulzivan i nagao – sumnjičili su ga da tuče vlastitu suprugu – neće moći skriti likovanje kad shvati da ono što čini ikome postaje važno. Opet, eksplodirat će kad doživi protivljenje, i bogme je među svojima uspio zavesti disciplinu: ako ništa drugo, eto, u stranci je bar zaveo diktaturu. Sve u svemu, svi ti samozvani pravednici doimaju se poput prizora iz balkanoidnih filmova Emira Kusturice.

Tim više razočarava spoznaja da su ti ljudi uspjeli srušiti institucije ove zemlje. Do jučer poslije podne, šator je netaknut stajao peti dan uzastopce. Usprkos glasinama da je policija zatražila uklanjanje, ili im čak dala ultimatum, precizniji pregled policijskih izjava potvrđuje da nijedan predstavnik snaga reda, od stanice u Srbu do ministra unutarnjih poslova, ni spomenuo nije uklanjanje šatora. Realnost je zasad obrnuta od javnoga dojma da policija planira maknuti šator. Ne, ona šatorašima pomaže. Keleminec se na sva usta hvali odličnom suradnjom s načelnikom policije u Srbu: dogovaraju se, čuju, usuglašavaju… U lokalnoj policiji ni pred novinarima ne kriju naklonost tabornicima. Riječju – policija kolaborira s ustašama koji tvrde da to nisu. Čak i da do izlaska ovoga teksta šator i bude uklonjen, ostat će činjenica da se policija pet dana natezala – hoću, neću – s desetak sparušenih ekstremista, koji su odlučili uznemiriti sve kojima je do mirnoga, pristojnog, građanskog života.

Pristojnost i mir zaboravite. Keleminec, koji je često bio predmet javne sprdnje – baš kao onaj bizarni austrijski kaplar dvadesetih godina prošlog stoljeća – dokazao je da je jači od države. Ili, preciznije, država je prigrlila njega, a prezrela one koje bi trebala štititi. Nečinjenjem u Srbu, hrvatska se policija svrstala na stranu ustaških revizionista, a država učinila novi korak prema sustavu koji jamči – srećom samo simboličko – nasilje jednih nad drugima, u ovome slučaju hrvatskih ekstremista nad mirnim srpskim stanovništvom u Srbu. To nije pretjerivanje: činjenica da taj šator, iz kojega otvoreno prijete spriječiti obilježavanje 75. obljetnice antifašističkog ustanka, pet dana stoji netaknut, poraz je vladavine prava i civilizacijskog okvira u kojemu ova zemlja utvara da živi. Možda se Srb iz Rijeke ili Zagreba čini dalekim, zabačenim i nevažnim, ali stvarnost, htjeli mi to znati ili ne, pretvorila se u metaforu: mali Draško, ustaščić autentico, zavio je ovu zemlju u memljivi vonj vojničkoga sivomaslinastog šatorskog krila. Za dom spremni, hrvatska Europo.