Postoji kovanica »prajdizani«. Dobro bi je bilo zapamtiti, baš kao posljednjih godina španjolske »indignadose« ili, koju godinu ranije, »prekarijat«. Po osjećaju potpisanog, naime, izraz »prajdizani« itekako pristaje građanima koji se, spontano ali sve snažnije, odupiru revizionističko-konzervativnom valu ovoga teškog juga Karamarko-Petrovljeve vlasti. Jer u Zagrebu, čini se, rađa se otpor koji je redatelj Paolo Magelli prepoznao kao mogući zametak »permanentnog međunarodnog foruma za spas Europe«.

Zagreb i Hrvatska – spasitelji Europe?! Pa baš sad?! A zašto ne? Stave li se na jedno mjesto sve akcije za obranu demokracije u proteklih mjesec dana – od svakodnevnog, običnog novinarskog profesionalizma koji metodično razotkriva bestidnosti ove vlasti, preko peticija i istupa ovdašnjih i inozemnih intelektualaca, do skupova, prosvjeda, javnih tribina i inicijativa u nastajanju, postaje očito da je otpor snažan, osviješten, samopouzdan i spretan, i da ne posustaje. Oni rijetki građani iz proteklih godina, dakle, napokon prerastaju u građanstvo – vlasti po mjeri Tomislava Karamarka to je zasigurno najlošija vijest.

Prvi potpredsjednik vlade, naime, bio je uvjeren da će zemlju bez otpora preoblikovati u veliku tuđmanovsku sudnicu, ili ono što se sa sudnicom rimuje: proglasiti registar izdajnika, agresora, dezertera, čega li, pokrenuti kojekakve lustracijske hajke – uključujući dakako i kaznene – prekršitelja posaditi za ministra branitelja, revizionista za ministra kulture, stranca za premijera, neznalicu za ministricu rada… Nešto su dakako i uspjeli, ali očito ide teže nego što su se nadali. A da im ide teže, potrudili su se, neka bude dopušteno – prajdizani.

»Prajdizani«? Izraz je, koliko smo uspjeli doznati, autentično zagrebački, skovan još prije desetak godina unutar gradske LGBT supkulture i organizacije Zagreb Pridea. Ne znamo točno zna li joj se autor, ali tko god bio, prijatelj je jeziku i značenjima: stopio je »pride«, engleski »ponos«, istodobno i naziv LGBT povorki, s riječju »partizan«, i amalgamirao ih u značenje koje objedinjuje sav aktualni otpor desničarskoj vladi: senzibilitet za zaštitu svih, naročito ugroženih manjina; građansku samosvijest i samopoštovanje; protivljenje nasilju ali i spremnost na otpor; nasljedovanje antifašizma i spomen na žrtvu partizana; nadograđivanje ratnog antifašizma vrijednostima današnjega doba; slobodnu igru riječima i jezikom koja se suprotstavlja nacionalističkoj unifikaciji simbola… »Prajdizani« nisu ideološki istomišljenici, štoviše: pridružuje im se i desnica, poput Alaina Finkielkrauta ili Pascala Brucknera ili, u Hrvatskoj, Dražena Katunarića ili Stjepe Martinovića. Ideološki, profesionalno i statusno posve raznorodni, prajdizani naprosto brane temeljne vrijednosti demokracije. Oni su antifašisti današnjeg doba, čiji je program ovih dana prodorno definirala dugogodišnja dužnosnica ministarstva kulture Naima Balić: »Antifašizam je skup vrijednosti koje omogućuju demokraciju«.

Ne treba, dakako, gajiti iluzije da će demokracija biti brzo i lako obranjena. »Medijski su kanali sve uži«, s pravom upozorava glumica i aktivistica Urša Raukar. Ali baš zato, važan je taj otpor lošoj vlasti u balkanskoj zemlji opterećenoj divljim nacionalizmom. Nataša Kandić, jedna od najvažnijih europskih aktivistica za ljudska prava, ovih je dana u listu koji čitate biranim riječima izrazila nadu da akcije neće jenjati, nego da će i drugdje poslužiti kao primjer.

Paolo Magelli upozorava da vlast Hrvatsku vodi u »nov i opasan geopolitički sustav«, u »trojni pakt« s Orbanovom Mađarskom i Poljskom Kaczynskoga. »Zovimo u Zagreb ugrožene umjetnike Orhana Pamuka i Elfriede Jelinek. Pretvorimo Zagreb u permanentni međunarodni forum za slobodu, da pomognemo Europi, jer ovo nije samo hrvatski problem«, upozorio je Magelli. Na istome skupu, protestu kulturnjačke inicijative protiv ministra kulture u prepunome Novinarskom domu, pisac Zoran Ferić u dostojanstvenoj je tišini izdeklamirao prvo pjevanje Goranove »Jame«. Takva, za urbanog pisca neuobičajeno patetična gesta, jedan je od onih trenutaka koji ulaze u povijest, jer do zebnje svjedoči u kakvim vremenima živimo, i što opet, bez ikakvoga shvatljivog razloga, postaje ugroženo: sloboda, »ko narod silna, ko sunce visoka«.