Sustavnim njegovanjem kulture sjećanja i jasnom osudom zločina svih nedemokratskih sustava – tako je hrvatska Vlada, u dugom samohvalisavom priopćenju, jučer nazvala svoje i hadezeovo svesrdno obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, tog olakog spomendana koji, umjesto da »razotkrije istinu i osudi sustavna kršenja temeljnih ljudskih prava«, što bi željela hrvatska Vlada, samo unosi dodatnu zbrku u ionako nerazmrsivo klupko krvave i nasilne kupelji europskoga dvadesetog stoljeća.

A kako to samo gordo zvuči: »sustavno njegovanje kulture sjećanja«! »Jasna osuda zločina svih nedemokratskih sustava«! Lijepo, samo kako objasniti da se usprkos tom plemenitom naporu – ili »plemenitom«, bilo bi preciznije – usred Jasenovca koči ustaški pozdrav? Kako objasniti da usprkos toj Plenkovićevoj skrušenoj komemorativnoj pozi, usred sela koje je ustaški logor smrti pretvorilo u sinonim najbestijalnijega nasilja ustaških nacista u Drugome svjetskom ratu, danas, sedamdeset godina kasnije, pod Vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava« – kako dakle objasniti da ista ta Vlada navodno ne može ukloniti ustaški pozdrav, taj najkarakterističniji od svih mogućih simbola »nedemokratskih sustava« koji su u proteklih stotinu godina poharali ovu zemlju?

Ali ustaški pozdrav u Jasenovcu nipošto nije sve. Kako objasniti da baš pod Vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava« predstavnici žrtava jasenovačkoga logora – manjinske zajednice Židova, Srba i Roma – odbijaju komemorirati žrtve zajedno s tom Vladom, pa njezini predstavnici već nekoliko puta u Jasenovcu uprizoruju farsičnu komemoracijsku monodramu, što svakako jest presedan demokratske Europe? Kako objasniti da je baš pod vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava« jedna zagrebačka židovska zajednica, Bet Israel, u svibnju ove godine učinila nešto što znamo tek iz Orbanove Mađarske, gdje se antisemitizam već godinama opasno valja ulicama – otvorenim pismom upozorila kako su »manjine u Hrvatskoj sve zabrinutije za svoj položaj«, ali i istaknula da »neće pognuti glavu pred ideologijom nepravde i promicanja nedemokratskih ideja«? I kako objasniti da to otvoreno pismo, baš pod vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava«, nije dobilo ama baš nikakvu spomena vrijednu javnu pozornost, a kamoli da bi – što bi se u zdravome društvu odmah dogodilo – pokrenulo furioznu javnu operaciju društvene autoterapije?

Sva ta pitanja, premda mučna i naizgled neobjašnjiva, imaju jednostavan odgovor: Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima HDZ-u i njegovim desnim prirepcima ne služi za »sustavno njegovanje kulture sjećanja« i »jasnu osudu zločina svih nedemokratskih sustava«, nego za besramno falsificiranje povijesti, kriminaliziranje oslobodilačke Titove partizanske vojske i otvorenu rehabilitaciju ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH). I nije to ništa novo: još od onoga Tuđmanova govora na Prvom saboru HDZ-a 1990, na kojemu je NDH proglasio »ne samo kvislinškom tvorevinom i fašističkim zločinom«, nego i »izrazom težnji hrvatskoga naroda za samostalnošću«, traje taj sramotni HDZ-ov pokušaj da partizane u Hrvatskoj izjednači s ustašama.

No proteklih nekoliko godina, otkada je Karamarko preuzeo HDZ, a naročito otkad Andrej Plenković »normalizira« Hrvatsku, to je stranačko nastojanje poprimilo uistinu patološke razmjere: u Tuđmanovo, Račanovo i Sanaderovo vrijeme, naime, uvijek se znalo – ma koliko se ne željelo priznati – da su zemlju oslobodili Titovi partizani, Hrvatskoj vratili Jadran i udarili temelje njezine državnosti, a da su ustaše bili zločinci i izdajnici, i naprosto ništa drugo. Jučerašnje obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima pokazalo je da ta neprijeporna povijesna istina u Hrvatskoj više ne vrijedi, kao što je pokazalo i da se odnos ove zemlje prema njezinoj novijoj povijesti sveo na dobrovoljno samozatočeništvo u obiteljskim traumama i infantilnim kompleksima politikanata iz Karamarkovoga političkog mraka.

Evo zašto: pola Vlade, zajedno s premijerom, te gradonačelnik i pola HDZ-a drugoga grada u državi jučer su »sustavno njegovali kulturu sjećanja« i »jasno osuđivali zločine svih nedemokratskih sustava«, a da nitko od njih, baš nitko, ni riječi nije prozborio o uzrocima, kronologiji i posljedicama nasilja jednoga i drugoga »nedemokratskog sustava«. Štoviše: dok se Plenković zadovoljio mutnim patetiziranjem o »jasnome otklonu prema svakom totalitarizmu, poštovanju njihovih žrtava i obrazovanju mlađih generacija«, prava istina jučerašnjeg stranačko-vladinog plesa nad grobovima izrečena je u Splitu, gradu čija se mladost, logikom jednostavne pravednosti, 1941. listom digla u partizane.

»Dok, nažalost, nema distanciranja od simbola pod kojim je razarana Hrvatska u Domovinskom ratu, pokušava nam se nametnuti distanciranje i zabrana simbola pod kojima su hrvatski branitelji branili Hrvatsku«, rekao je predsjednik splitskog HDZ-a i saborski zastupnik Petar Škorić. Ta je rečenica bit cijele jučerašnje maskarade: HDZ želi zabraniti crvenu petokraku – premda je Hrvatska pod njom oslobođena, a razarana za volju četničke kokarde – te legitimirati »simbole pod kojima su hrvatski branitelji branili Hrvatsku«. A koji su to simboli? »Za dom spremni«, brate, »Za dom spremni« – to želite reći, zar ne, uvaženi zastupniče Škoriću? Samo, mislite li uistinu da bi Hrvatska bila slobodna da je Tuđman Hrvatsku vojsku ustrojio pod ustaškim znakovljem?