Demokracija u Hrvatskoj počela je proždirati samu sebe. Većina »demokratski« uskraćuje prava manjinama, uz moraliziranja i male laži rečene velikim riječima. A najpouzdaniji znak slabosti demokratskih institucija jest njihova nesposobnost da spriječe uništavanje demokracije – demokracijom. 

   Sada, primjerice, nije više tek teoretska mogućnost iz totalitarnih košmara, nego stvarna opasnost: Hrvatska bi mogla dobiti ustavni zakon koji bi zabranio »rad u javnim službama i bavljenje politikom« svakome »tko je na bilo koji način nanio štetu ugledu RH«. Takvu naime odredbu u Ustavni zakon o pravima manjina referendumom želi unijeti Stožer za zaštitu hrvatskoga Vukovara, koji je u utorak najavio da 17. studenoga, dan uoči obljetnice pada grada, počinje prikupljati potpise za referendum o promjeni Ustavnoga zakona o pravima manjina. 

   Na ovome smo mjestu već upozorili da bi zakon s takvom odredbom uništio vladavinu prava. Ali sada, kada je njezino izglasavanje postalo već i moguće, pitamo: kani li se itko suprotstaviti »demokratskom« ubijanju demokracije? 

  Problem u aktualnome maršu desnice kroz institucije – od referenduma o braku, preko zabrane ćirilice u Vukovaru, do najave stožeraškoga referenduma – jest u tome što ga institucionalno suprotstavljanje ne uspijeva zaustaviti. A ne uspijeva zato, što mu se ne suprotstavlja onaj koji mu se jedini može učinkovito suprotstaviti – predsjednik Republike. U nedavnome intervjuu novinaru Ernestu Marinkoviću na riječkoj televiziji Kanal Ri, objavljenom i na youtubeu, Stjepan Mesić optužio je Ivu Josipovića da je »pokrenuo lavinu« koja je rezultirala aktualnim zahtjevima Stožera za zaštitu hrvatskog Vukovara. Mesić tvrdi da je lavinu Josipović pokrenuo kada je generalima, koje je Mesić umirovio 2000., dopustio da na predsjednički prijem za oslobođene generale Markača i Gotovinu, dođu u vojnim odorama. To, kako Mesić kaže, »kršenje zakona« otpočelo je proces koji danas kulminira planovima o referendumu koji bi mogao srušiti ne samo vladu – to bi bio manji problem – nego vladavinu prava kao takvu. 

  Točno je – Josipović je odgovoran za uznapredovalu degradaciju demokracije. Ne može se za to optuživati vladu, jer ona mnogo više od predsjednika ovisi o javnoj potpori. No i usprkos tome, premijer se pokazao mnogo hrabrijim od Josipovića u suprotstavljanju zahtjevima za ograničavanjem prava manjina. Josipoviću, pak, njegovo shvaćanje institucije predsjednika kao pomiritelja suprotstavljenih političkih skupina oduzima sposobnost da demokraciji neprihvatljive zahtjeve nazove pravim imenom, i trajno im oduzme pravo javnosti. Predsjednik može biti pomiritelj u društvu čiji se akteri natječu u zaštiti manjina, ali ne i u društvu koje se hrve s neodoljivim šarmom diskriminacije. Neprimjerenom interpretacijom predsjedničke uloge, Ivo Josipović – umjesto da jamči stabilnost sustava – i nehotice postaje saveznikom rušitelja demokracije. Je li moguće da predsjednik odbija to shvatiti, prazneći Pantovčak od njegova smisla?