Zločin je pitanje svih pitanja. Rečenica beogradske povjesničarke Dubravke Stojanović otvara odsudnu perspektivu o dvama intelektualcima Srbije, preminulim početkom tjedna, koji su utjecali i na naše živote: Srđi Popoviću i Aleksandru Tijaniću.

Jer, zločin uistinu jest »pitanje svih pitanja«: ne mogu ova društva ni zdravoga koraka učiniti, ako ne pronađu način da o zločinu progovore trijezno i sa sposobnošću pune samorefleksije.

Odgovarajući, dakle, na »pitanje svih pitanja«, Tijanić i Popović nisu slijedili isti put. Nisu, međutim, ni posve suprotan. Razlika jest možda bila uglavnom karakterna, ali samo će infantilizam osobni karakter prihvatiti kao opravdanje. 

   Novinar i publicist Aleksandar Tijanić bio je um nenadmašne socijalne i spisateljske inteligencije. Šarmer, elokvent, snalažljivac i svađalica, godilo mu je grgoljenje jugoslavenskih osamdesetih: kupao se u njemu kao Shrek u blatnoj kupki.

U Americi se među prvima zauzimao za osnivanje suda za ratne zločine. 1994, na prijedlog Josifa Brodskoga, a zajedno s Czeslawom Miloszem, Margaret Thatcher i drugima, potpisao je zahtjev za zračnim napadima na srpske snage u Bosni.

Cijeli mu je život bio od dosljednosti: zauzimanje za progonjene, pravda, kažnjavanje zločina, sukob s vlastitom obnevidjelom nacijom, sve to s decentnim osobnim dostojanstvom. 

   Tijanić pak, taj Ćiro Blažević novinarstva, bio je od druge vrste: pozornica mu važnija od drame, arena važnija od žrtava. Počeo je kao Miloševićev kritičar, nastavio kao ministar u njegovoj vladi i savjetnik Koštunice u vrijeme ubojstva Đinđića, a završio kao direktor RTS-a. I sve to s elitističkom pozom vječitog oporbenjaka! 

Oni prvi uvjeravali su nas da nema spasa iz balkanskoga grotla, ovi drugi učili da u tome grotlu valja vjerovati samo onima koji imaju glasa za »pitanje svih pitanja«. Ovi drugi liječnici su raspamećenih naroda; oni prvi logorski su zabavljači. Hrvatsko društvo drugima duguje zahvalnost. Ali dati je neće; neće, jer onih prvih i samo ima napretek.