To se zove početak: od prvih sto dana članstva u EU, koje brojimo baš danas, 94 smo proveli u svađi s Europskom komisijom. Baš kako smo na ovome mjestu često strahovali, Hrvatska nastavlja opravdavati svoju neslavnu titulu zemlje problematičnih presedana, koju je prvi put zaradila još davne 1996., kada joj je u posljednji trenutak odgođeno članstvo u Vijeću Europe.

Potom smo 2005. postali jedina zemlja kojoj je odgođen već zakazani početak pregovora s EU, pa država-rekorder u dužini pregovora, a na kraju i prva koja tri dana uoči članstva mijenja usuglašeni europski zakon. Poslije tog notorno balkanoidnog poteza, i slijepci su mogli predvidjeti da slijedi sukob s komisijom – i slijepci, ali ne i Zoran Milanović.

On je javnost uvjeravao kako je Hrvatska u pravu, kako Lex Perković nikoga u Europi ne zanima, kako je donesen zbog branitelja, pa zbog navodne hrvatske neravnopravnosti, pa zbog lošeg prijevoda, pa zbog ovog, pa zbog onog… Dok komisija nije priprijetila sankcijama. E, tada se povukao, nazivajući to kompromisom, malne političkom pobjedom.

Riječju, mogućnost dobroga europskog početka, predsjednik vlade pretvorio je u politički fijasko koji će uvelike nadživjeti izgubljenu prvu bitku protiv Europske komisije. 

  Ovako je politički analitičar Davor Gjenero u utorak za zagrebački Radio 101 ocijenio prvih hrvatskih sto dana u EU: »Krivicom svoje vlade i administracije, Hrvatska je u tome razdoblju samu sebe definirala kao zemlju europske druge brzine, uz bok Rumunjskoj i Bugarskoj, s kojom Europska komisija i Europsko vijeće često ne znaju što bi«.

Gjenero je upozorio na nešto što je ovdašnja javnost shvatila posve olako: činjenicu da komisija nije obustavila proceduru sankcija čim je Sabor promijenio Lex Perković.

Štoviše, analitičar tvrdi da će komisija, kod prvog idućeg hrvatskog nepoštovanja pristupnog ugovora, uvesti nadzor koji neće biti ukinut nakon tri godine, nego »će ostati vrijediti na osnovu pretpristupnog ugovora«. 

   Ako ta bojazan i jest, nadajmo se, ponešto pretjerana, vlada bi morala odgovoriti zašto je, zapravo, zemlju vratila u predsanaderovsko i predračanovsko stanje besmislenoga inata EU, ali sad kao članica, što apsurd čini još i većim? Zašto je Hrvatska u EU ušla svađom? Jesmo li išta dobili? Koliko smo izgubili?

Kakve smo početne položaje zauzeli? Koje smo saveznike ojačali, koje iznevjerili? S obzirom na važnost spora za Hrvatsku, saldo je nedvosmisleno porazan: zbog potpuno nevažnog, štoviše besmislenog problema, Zoran Milanović zemlju je doveo na rub poslijepristupnog nadzora, upropastivši sav napor dviju vlada: one Ive Sanadera i Jadranke Kosor, te vlastite ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić. 

Dakako da u takvoj atmosferi nije ni bilo vremena za ozbiljne, osmišljene poslove. Dok je Angela Merkel Milanovića podsjećala na preuzete obveze, u regiji, tom biti ili ne biti hrvatskoga političkog europejstva, Hrvatska nije učinila baš ništa. Uistinu, u prvih sto dana kao da je sve pošlo ukrivo: igralište dobrih mogućnosti sami smo posijali političkim minama. Premijeru, promijenite se i pokušajte iznova.