Zašto Lex Perković može, a Zakon o ništetnosti ne može? Zašto premijer Milanović Zakon o ništetnosti smatra »besmislenim«, a ne smatra besmislenim vlastito proglašavanje ništetnima eventualnih Europskih uhidbenih naloga protiv hrvatskih branitelja? Ta nedosljednost – biti protiv HDZ-ova Zakona o ništetnosti, a izglasati isti takav zakon u odnosu na članice EU – samo je još jedan dokaz konfuzije u koju je zemlju, nepotrebno ograničavajući dogovorenu primjenu Europskoga uhidbenog naloga, premijer strovalio. Ako, pak, Milanović nije protiv Zakona o ništetnosti – tog HDZ-ova »Lex Šeksovića« – onda neka to otvoreno kaže, pa ćemo znati da nam premijer prije izbora govori jedno, a poslije izbora sasvim nešto drugo. 

   Ogorčen, dakle, nekakvom naftalinskom optužnicom tužitelja JNA za ratne zločine protiv Vladimira Šeksa oko koje se u javnosti bila digla zaglušujuća galama, HDZ je u listopadu 2011. usvojio zakon s imenom kakvo znaju nadjenuti samo zakonopisci iz pravne škole dra Franje Tuđmana: »Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije«. Tim je propisom Hrvatska apriori odbacila sve srpske optužnice o Domovinskom ratu. Dva mjeseca uoči parlamentarnih izbora 2011, oporbeni premijerski kandidat Zoran Milanović taj je zakon proglasio »besmislenim«, jer da on »nikoga neće zaštititi«. Njegova je koalicija objavila da kani ukinuti zakon čim preuzme vlast. 

  Predsjednik Republike Ivo Josipović zatražio je, nekoliko dana uoči izbora, ocjenu ustavnosti zakona, tvrdeći kako »narušava ustavno pravo branitelja iz Domovinskog rata na obranu u mogućem kaznenom postupku zbog ratnih zločina, da ih izlaže pravnoj nesigurnosti i da im uskraćuje mogućnost da u suradnji s nadležnim tijelima Republike Srbije otklone neosnovane optužbe«. Nedugo nakon što je formirana, Milanovićeva se vlada solidarizirala s Josipovićevim stavom u službenome očitovanju Ustavnome sudu, kojim predlaže ukidanje Zakona o ništetnosti. 

   Petnaest mjeseci kasnije, 28. lipnja 2013., posljednjega radnog dana prije ulaska u EU, Milanovićeva vlada čini mnogo gore od onoga što je učinila vlada Jadranke Kosor kada je u listopadu 2010. u Saboru isforsirala Lex Šeksović: ograničavajući zakonom primjenu Europskoga uhidbenog naloga na djela počinjena poslije 2002., ona mijenja dogovoreni Pretpristupni sporazum Hrvatske i EU. Zašto? Zato što ništetnost iz Lex Šeksovića, koji odbacuje srpske optužnice, želi proširiti na sve optužnice koje bi za ratne zločine protiv branitelja eventualno mogle stići iz članica Europske unije! To je, podsjetimo, bio prvi, a zasad i posljednji, Milanovićev argument za ograničavanje primjene Europskoga uhidbenog naloga. 

  Mnogo je već napisano o besmislu i štetnosti toga ograničavanja. Usporedba Lex Šeksovića i Lex Perkovića tek je mali zavijutak u labirintu političko-pravosudne logike našega premijera. Tim ćemo labirintom, čini se, lutati sve dok i sam premijer, iscrpljen od vrludanja, ne shvati da je problem zapravo isključivo u njemu – u ništetnosti logike Zorana Milanovića.