Naravno da ne vjerujem da će Glavaš doći na obilježavanje, ali poziv smo mu poslali po automatizmu – objasnio je jučer u ovome listu Milan Kovač, predsjednik Kluba utemeljitelja HDZ-a, bizaran dopis kojim stranka Branimira Glavaša poziva na obilježavanje 15. obljetnice smrti Franje Tuđmana.

   Milan Kovač misli na birokratski automatizam: »Moguće je i da su taj poziv dobili i neki naši članovi koji su u međuvremenu umrli«, kaže. No, zašto da vjerujemo čovjeku koji je u devedesetima upravljao fondom za privatizaciju i zagovarao tuđmanovsku politiku zavade u Bosni? Zašto da ne pretpostavimo kako HDZ poziva Glavaša da jednim udarcem ubije dvije muhe: s jedne se strane naruga bivšem moćniku iz Osijeka i poruči mu da je završio kako je završio jer se usudio odmetnuti od stranačke matice; ali i da, s druge strane, članstvu potiho poruči kako HDZ tim neregularnim pozivom rehabilitira glavašizam, političku metodu koja je za Tuđmana cvala i u stranci i u državi?

   No od motiva Milana Kovača, u pozivu osuđenome ratnom zločincu na važnu stranačku komemoraciju ima nečeg mnogo važnijeg: obnova kontinuiteta. Bio poziv Glavašu posljedica birokratskog previda ili ne, u stranci koja je raščistila s vlastitim zločinima on se naprosto nije smio dogoditi. Ako je HDZ uistinu odbacio nasljeđe građanskog rata protiv lojalnih Srba, koji je stranka vodila paralelno s ratom za oslobođenje, Glavaš nije smio biti pozvan na komemoraciju Tuđmanu. To dakako ne znači da stranka mora brisati vlastitu prošlost. Upravo suprotno: ovo je mogla biti dobra prilika da Karamarko konačno razgraniči demokratskog od nedemokratskog Tuđmana. To je mogao učiniti tako da javno, s pozornice, kaže kako HDZ na komemoraciju nije pozvao Glavaša, jednoga od utemeljitelja, jer se stranka odriče ratnih zločina nad Srbima i politike koja je njima opteretila rat protiv agresije iz Srbije.

   Ali Karamarko to, naravno, neće učiniti. Nije to jasno i nedvosmisleno učinio ni njegov prethodnik, politički normalizator HDZ-a, Ivo Sanader. On jest, u nekoliko navrata, progovorio nešto o hrvatskim ratnim zločinima, on jest politički normalizirao odnose sa srpskim strankama u Hrvatskoj, i jest uspješno završio suradnju s Haškim sudom – ali i jedno i drugo i treće učinio je isključivo političko pragmatički, da osnaži vlastitu vladavinu i učvrsti vlast, ali ne i zato da pomiri ljude, rasvijetli istinu i jednom za svagda normalizira zemlju.

   Karamarko pak razgrađuje i to što je Sanader sagradio: koaliciju sa srpskim strankama još je davno nazvao »ponižavajućom«, a obnavlja govor kakvoga se Tuđman do poslije Oluje osobno klonio, prepuštajući pridruženim zdrugovima ekstremista da zbore i čine ono čime središnjica nije željela prljati ruke. I zato, moglo bi se dogoditi da HDZ i ovaj put ostvari neostvarivo, kao što odvajkada njeguje svoju posebnu vrst nedemokratske demokracije: Branimir Glavaš, istina, neće doći u Zagreb, ali će zato i HDZ i cijela nacija znati da je »naš Glava« ipak – uvijek među nama.