Svi predsjednikovi šutljivci

Pronađena zemlja Borisa Pavelića

Boris Pavelić

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Josipovićev postupak pokazuje da ne preza ni od gaženja temeljnih liberalnih načela kako bi ostao na položaju. Nije ugodno to promatrati, jer valja odgovoriti: što bi sve bio u stanju učiniti, ako s tolikom lakoćom otpisuje korektnog suradnika? Što bi bio u stanju učiniti, kad prihvaća razvlačenje Jovićeva imena po medijima, i to u kategorijama državnih neprijatelja?



Zar se nitko iz predsjedničkog ureda neće solidarizirati s Dejanom Jovićem? Slažu li se ondje svi s Josipovićevim državnim pokroviteljstvom nad marginalizacijom slobodnoga mišljenja? Zar baš nitko neće istupiti i reći: hvala vam, ali odbijam raditi s predsjednikom koji znanstvenike odbacuje samo zato što rade svoj posao?


   Akademski građani u službi predsjednika Republike kao da su zaboravili na vlastiti akademski credo. Svoj posao kao da shvaćaju u onome izvitoperenom shvaćanju »profesionalizma«, koji sama sebe oslobađa odgovornosti za slobodu i pravo na vlastito mišljenje: radimo što se od nas traži, a o ostalome ne razmišljamo, i neka svatko pazi što govori. Ako je doista tako, svjedočimo teškoj dekadenciji političke struke, koja bi valjda imala biti – osmišljavanje slobode. Jer, odbacivši Jovića, Ivo Josipović krenuo je osmišljavati neslobodu: čim je ostracistički razriješio suradnika, krenula je potmula kampanja protiv njegova ostanka na Fakultetu političkih znanosti – javni progon tipičan za neslobodno društvo. A s Pantovčaka – šutnja.


   Proteklih su dana mediji temeljito raščlanili Josipovićevu gestu: u ovome je listu kolega Jasmin Klarić precizno analizirao Josipovićevo prilagođavanje diktatu desnice, koja sudbinski definira politiku u Hrvatskoj; Srđan Dvornik, pak, na t-portalu je objavio prodornu analizu u kojoj zaključuje: »Umjesto da se demokracija u Hrvatskoj razvila tako da se prošle događaje barem u retrospektivi može razmatrati studiozno i bez agresivnih emocija, pokazalo se da i dalje važe isti (Jovićevi, op.a.) opisi o nepostojanju liberalnih uvjeta za javnu diskusiju.« Upravo o tome i jest riječ: jasno je da Josipovićevo razrješenje potvrđuje baš Jovićevu tezu, da uvjeti za liberalnu raspravu, kao što nisu postojali 1991. – ne postoje ni danas.




   A notorno je da Jović govori istinu kada tvrdi postjugoslavenski referendumi – a ne samo hrvatski! – nisu bili liberalni. To je, eto, jučer potvrdio i Ivo Josipović, kompromitirajući vlastitu odluku, ali se i dodatno rugajući razriješenome Joviću: Dan nezavisnosti, kazao je, »važan je dan u našoj povijesti, kada definitivno izlazimo iz bivše zajednice i ta odluka je donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije.« Ako je odluka »donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije«, kako je referendum mogao biti liberalan?


   No najvažnije: Josipovićev postupak pokazuje da ne preza ni od gaženja temeljnih liberalnih načela kako bi ostao na položaju. Nije ugodno to promatrati, jer valja odgovoriti: što bi sve bio u stanju učiniti, ako s tolikom lakoćom otpisuje korektnog suradnika? Što bi bio u stanju učiniti, kad prihvaća razvlačenje Jovićeva imena po medijima, i to u kategorijama državnih neprijatelja? Kritike po novinama očito nisu dovoljne da Josipović razumije što znači žrtvovati slobodno mišljenje zbog vlastitog interesa. Mišljenja novinara za to nisu dovoljna. Potreban je snažniji otpor. I zato, gospodo i dame s Pantovčaka, suprotstavite se – ako ni zbog čega drugog, ono zbog vlastitog integriteta.


više vijesti