Vijest o smrti Sulejmana Tihića Hrvatska je minorizirala hladnom, kolonijalnom ravnodušnošću. U medijima tek kratke vijesti; samo jedan članak, Joze Pavkovića u Večernjem listu; predsjednik Sabora Josip Leko, brzojavom sućuti i vijencem na grobu u Bosanskome Šamcu, jedini je razbio političku šutnju »europskoga« Zagreba. Iz nekog – činovnici će reći, protokolarnog – razloga, ni Milanoviću, ni Josipoviću, ni Karamarku, nije se učinilo prikladnim uputiti sućut za kolegom koji je pomirljivost pretvorio u srž svoje politike.

A čak je i Dodik objavio brzojav; premda, istina, bolje da nije, jer ni pred smrću nije obuzdao cinizam: Tihić, napisao je, »ostavio je trag u društvenom i političkom životu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine«… Jest, trag, krvavi trag, u tri srpska logora u Bosni i dva u Srbiji, gdje su ga utemeljitelji Srpske, Dodikovi predšasnici, nesmiljeno mlatili od travnja do kolovoza 1992.

   Umro je Tihić sa 63 godine. Pravnik, do rata u pravosuđu i advokaturi rodnoga Bosanskog Šamca. U Stranci demokratske akcije, SDA, od 1990. Uhapsili ga u travnju 1992, prvih dana agresije na Bosnu. Do 14. kolovoza 1992., kada je, prebijen i smožden, razmijenjen u povijesnoj razmjeni u Nemetinu kod Osijeka, Tihić je robijao u Šamcu, Brčkom, Bijeljini, Batajnici kod Beograda i u Sremskoj Mitrovici. Ondje su ga mlatili s Vukovarcima.

   Sulejman Tihić bio je, prije svega, »veliki čovjek i još veći prijatelj, koji svoje prijatelje iz logora u Sremskoj Mitrovici nikada nije zaboravio«, prisjetio se ovih dana na Al Jazeeri predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak.

»Nije se promijenio ni kad je postao član Predsjedništva BiH«, svjedoči Rehak o Tihićevu karakteru, ističući što se malo zna: Tihić je onomad pripomogao da Tihomira Purdu puste iz zatvora u Zenici.

   Jer, uz Vukovarca Predraga Matića Freda, Tihić je među rijetkim političarima koji su na vlastitoj koži iskusili velikosrpsko nasilje devedesetih. Premda je itekako propatio, politiku je uvijek, bez iznimke, vodio suprotno mržnji i osvetništvu.

Nasljednik Alije Izetbegovića na mjestu predsjednika SDA, strpljivo je i nepokolebljivo, usprkos opetovanim razočaranjima, ustrajao u najboljemu iz politike svojega prethodnika: u pokušaju da se ratom i mržnjom razdrta BiH spoji na temeljima razuma, zajedničkog interesa i međusobnog uvažavanja naroda i ljudi.

Nije uspio. Ali, paradoksalno, taj neuspjeh, s obzirom na okolnosti, dokaz je vrijednosti Tihićeve političke vizije.

   Osobno, bio je Tihić blag i skroman, kakvi već budu ljudi s mučnim iskustvima. U Hrvatsku, u Rijeku, k obitelji i ovdašnjoj džamiji, volio je dolaziti. Za balkansku politiku posve netipičan, nesklon teškim riječima, strpljiv i privržen razumu – i baš su ga zato znali i ponižavati: mediji su ga katkad zvali »Suljo«.

Nadajmo se da je bar sada, u svome Bosanskom Šamcu, našao zasluženi mir. Tu blizu, odmah preko Save, počiva europski političar bolji od svoje zemlje, čovjek od kojega se ne mora zazirati, susjed kakvoga se može poželjeti: dobri komšija Sulejman Tihić.