Karamarko je naložio tajno izlistavanje osobnih telefonskih razgovora aktivistkinje Sandre Benčić. Karamarko i Milijan Brkić, njegov ključni suradnik koji je krivotvorio fakultetsku diplomu, sudjelovali su u tajnom praćenju građanke, mlade žene, kandidatkinje za vladino savjetodavno tijelo.

To se praćenje načelno ne razlikuje od klasičnih komunističkih uhođenja. To su dakle ljudi koji hoće na vlast. Vraćaju se nekromanti zebnje. 

   Kada je, početkom dvijetisućitih, Tomislav Karamarko preuzeo tajne službe, rehabilitirao je Smiljana Reljića, Tuđmanova prvog špijuna koji je devedesetih potpisivao naloge za uhođenjem nekoliko stotina građana.

Više od sto nezavisnih novinara bili su žrtvama paranoje Tuđmanova sistema. Taj su sistem vjerno opsluživali Smiljan Reljić, Tuđmanov šef civilne tajne službe, i Ivan Jarnjak, ministar policije, potpisujući naloge za prisluškivanje novinara i ostalih građana.

Kada je HDZ izgubio vlast, ta užasna afera zataškana je. Reljića i Jarnjaka nova je vlast poštedjela; štoviše, prvi je zbrinut kao »savjetnik« u tajnoj službi, drugoga je Sanader posadio za glavnog tajnika svog »europeiziranog« HDZ-a. 

  Pa je Karamarko, u mandatu tog »europeiziranog« HDZ-a, kao šef tajne službe vadio utrobu mladoj ženi koja je poželjela raditi u Savjetu za razvoj civilnog društva. Ovih je dana i Ustavni sud dokazao da su kršili ljudska prava Sandre Benčić.

Špijuni protiv mlade žene – to je posebno nepodnošljivo! Tin Gazivoda, koji je vodio istragu o zakonitosti praćenja Benčić, tvrdi da se »Sigurnosno-obavještajna služba time uopće nije trebala baviti«.

Praćenje je pokrenuto 2007., nakon što je voditeljica Ureda za udruge Jadranka Cigelj zatražila provjeru kandidiranih u Savjet za razvoj civilnog društva. Tako je krenulo tajno kopanje po osobnim životima. 

   Sada je javnost doznala da su izlistavali telefonske pozive partnera Sandre Benčić i doznavali podatke o njezinu ocu. Što su još činili, nismo doznali. Karamarko, tadašnji ravnatelj tajne službe, tvrdi da »nisu primjenjivane mjere tajnog prikupljanja podataka«.

No Tin Gazivoda uzvraća kako je »provjera rađena tako temeljito da je upitno je li Karamarkova tvrdnja točna«. Štoviše: i nakon slučaja Benčić bilo je nepotrebnih sigurnosnih provjera, naglašava Gazivoda. 

  Protuzakonita uhođenja, dakle. Opet! Problem bi bio tek malo manji da Karamarko i Brkić ne kane na vlast. Istina jest da su od 2007. zakoni poboljšani, ali tajne službe i dalje su terra incognita.

Nabujale, sumnjive, neprovjerljive. Što rade? Za koga? Koliko zapošljavaju? Koliko koštaju? Zašto uopće postoje? Ne znamo. 

   No da su i najbolje na svijetu, problem bi postojao. On je u glavama ljudi koji su ih vodili, a danas bi da vode državu. Špijunsko-policijski umovi po definiciji su protudemokratski. Vide samo neprijatelje. Ne znaju pregovarati.

Kompromis preziru. Izdrilani su na lojalnost pervertiranoj »profesionalnosti« vlastite struke. Tako je Karamarko Reljića svojedobno zvao »profesionalcem«, a Sandru Benčić dao uhoditi. Taj mentalitet želi ovladati zemljom u kojoj živimo – mentalitet nekromanata zebnje.