Norcu se sudilo u Rijeci, ne u Gospiću. Glavašu u Zagrebu, ne u Osijeku. Milankoviću u Osijeku, ne u Sisku. Mihajlu Hrastovu na kraju u Zagrebu, nakon što su u Karlovcu propala četiri suđenja. Merčepu sudi zagrebački sud. Nijedan veliki hrvatski ratni zločin nije procesuiran na sudu nadležnom za područje na kojemu je počinjen. Lokalna tužiteljstva uglavnom nisu učinila ništa. Čak i one, nezgrapno rečeno, »manje« zločine istraživala su prekasno, nevoljko i traljavo, često pod neposrednim nadzorom dojučerašnjega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Zaključak je nedvosmislen: umjesto da istražuju i kažnjavaju zločine, lokalna su tužiteljstva njima godinama manipulirala, zataškavajući hrvatske, a srpske koristeći za plašenje Srba. 

  Nadamo se da Dinko Cvitan ima to na umu kada najavljuje da će mu lokalni tužitelji biti glavnim osloncem u onome što je namjerio – obračunati s korupcijom na mjesnoj razini. Lokalni tužitelji, kazao je ovih dana Cvitan, »moraju najbolje poznavati situaciju na svom području«. Dakako, ali u tome i jest zamka. Jer nije tajna da su tužitelji u provinciji najranjiviji kada valja progoniti one koje je sam Cvitan nazvao »lokalnim šerifima«. Uostalom, tko im je i dosad branio da zabravljuju te svoje tipove s divljeg Zapada? I bi li šerifi uopće mogli zadobiti toliku moć, da su tužitelji radili na vrijeme? 

 Cvitan dakle ne smije tek nastaviti gdje je stao dobronamjerni ali spori Mladen Bajić. U dvanaest godina, Bajić je dospio obaviti tek dva uistinu važna posla: započeti isušivati močvaru ratnih zločina, i osnažiti USKOK, koji je na kraju Sanadera i bratiju strpao u haps. Povijestan je to, ali nipošto završen posao. Dinko Cvitan, sva je prilika, najbolja je osoba da ga dovrši: vrlo uspješan ravnatelj USKOK-a i blizak Bajićev suradnik, jedan od rijetkih pravosudnih dužnosnika bez kompromitirajuće poputbine devedesetih. Štoviše, Cvitan je iz pravosuđa otišao još 1991., na vrijeme da izbjegne bilo kakvu kompromitaciju, a u nj se vratio 2003., baš kada je počelo iskazivati prve stidljive znake oporavka. 

  Novi državni odvjetnik, dakle, prema vlastitim bi suradnicima izvan Zagreba morao biti mnogo nepopustljiviji od prethodnika. Jer, primjerice, bilo je uistinu neobjašnjivo zašto Bajić svih tih godina dopušta opstruiranje istrage ratnih zločina u Sisku, ili zašto tolerira upornost lokalnih tužiteljstava da naplaćuju sudske troškove žrtvama ratnih zločina koje su gubile parnice protiv države. Takva je neodlučnost kompromitirala i Bajića osobno. Ništa od toga Cvitan sebi ne smije dopustiti. 

 Jer naprosto – ne mora. Ako je Bajić i imao opravdanih razloga da taktizira – što možemo nevoljko prihvatiti – Cvitan ih zasigurno više nema. Tužiteljstvo je stasalo do snage da se othrva političkim pritiscima na državnoj razini. Cvitan sada to mora postići i u svim provincijama. To može biti teže – ali na tom poslu novi državni tužitelj opstaje ili pada.