Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu optužilo je kontroverznog riječkog poduzetnika i Linićeva kućnog prijatelja Jozu Kalema da se prevarom domogao 103 milijuna kuna vrijednog kamenoloma IGM Tounj. 

  Sumnjive Kalemove rabote s jedne, i njegovo prijateljstvo sa Slavkom Linićem s druge strane, već su bili predmetom minucioznoga medijskog interesa. Tjednik Novosti, primjerice, prošle je godine objavio kako je bivša Kalemova tvrtka Euro-petrol dobila posao opskrbe gorivom koprivničke Podravke, i to – gle čuda – nakon što je Koprivnicu posjetio Slavko Linić, te u vrijeme kada je gradonačelnik Koprivnice bio SDP-ovac Zvonimir Mršić. 

  Čitateljima našeg lista poznata je i afera gradnje Kalemove benzinske crpke na opasnome mjestu kod čvora Rujevica na riječkoj zaobilaznici. Za gradnju je Kalem dobio dozvole iz Zagreba, gdje mu radi pajdaš Linić, premda se grad Rijeka usprotivio gradnji crpke koja na zaobilaznici može ugroziti živote. 

  Nedavno, Linić je uporno štitio prijatelja Branka Šegona, premda se na kraju pokazalo da je ovaj ipak bio u sukobu interesa, jer mu je tvrtka dobila HBOR-ov kredit dok je bio Linićev zamjenik u ministarstvu financija. 

 Nije tajna ni to da je Slavko Linić svojedobno dobro surađivao s Robertom Ježićem, čiji su poguban učinak osjetile ne samo novine koje čitate, nego i cijelo kvarnersko, pa i hrvatsko gospodarstvo. 

  Također, javnost je Liniću svojedobno zamjerila angažman u spašavanju i prodaji Riječke banke, koju je – navodno za povoljan novac – Erste banka kupila nakon što ju je broker Eduard Nodilo mahnitim transakcijama bacio na koljena. 

  Riječju, aktualni je ministar financija, u dva desetljeća sudjelovanja u vrhu hrvatske politike, nakupio dovoljno nejasnoća da ga javnost svrsta u kategoriju sumnjivih lica. I treba svim srcem poželjeti da ona o »institucijama koje rade svoj posao« ni u Linićevu slučaju ne ostane tek bandićevski isprazna fraza. 

  A opet – hoćemo li iz toga zaključiti kako su »svi oni isti«? To se naime često čuje: da je isti HDZ, sa Sanaderom i njegovom svitom, kao i taj SDP, s Vrhovnikom, Merzel, Šegonom, čak s Linićem… 

  Nemojmo to zaključiti. Jer naprosto nije točno, i iskrivljuje recepciju ovdašnje politike. Ako ćemo o kriminalu, SDP i HDZ razlikuju se kao nebo od zemlje. 

 Vrh HDZ-a, ponovimo još jednom, sud je proglasio kriminalnom organizacijom – a to je samo vrh ledene sante. Oni su planski, najmanje šest godina, naš novac izvlačili iz države i prelijevali ga u stranku i vlastite džepove. Oni su, rekao je sud, »ugrožavali temelje pravnog poretka«. Oni su rušili državu. 

  SDP to nikad nije činio. Obrnuto: uvijek je morao raščišćavati HDZ-ove ruševine. Nastoji to i danas. Istina, potpuno neuspješno, a pritom im se, eto, kaleme i tipične ljudske naplavine: Kalem, Merzel, Šegon, ina gospoda. I bit će toga još, kako s ljudima već biva. Ali zato postoje zakoni: da pronalaze i kažnjavaju. 

  Važno je nešto drugo: Tuđman i Sanader pljačkali su namjerno, sustavno i s planom; Račan i Milanović željeli bi red, zakon i demokraciju. Nebo i zemlja dakle; nebo i zemlja.