Premijerova polovina istine

Pronađena zemlja Borisa pavelića

Boris Pavelić

Zoran Milanović / Foto N. REBERŠAK

Zoran Milanović / Foto N. REBERŠAK

Premijer, uostalom, uporno zaobilazi jedino važno pitanje cijeloga »slučaja Perković«: je li hrvatski interes rasvijetliti i kazniti ubojstva poput Đurekovićeva? Ako jest, Europski uhidbeni nalog sjajan je mehanizam. Ako nije, premijer bi morao objasniti zašto



Premijer je jučer još jednom pao žrtvom staroga hrvatskog samoobmanjivanja. U prvome izvještaju o prošlogodišnjim sastancima Europskoga vijeća, »racionalni uvid u vlastite mogućnosti i interese« proglasio je »formulom uspješnog članstva u EU«, ali je istodobno većinu govora potrošio na posljedice naše nesposobnosti za »racionalni uvid u vlastite mogućnosti i interese«. 


   No, karakteristično, nije krenuo od ekonomije, nego od suvereniteta, posluživši se implicitno nezahvalnim iskustvom »slučaja Perković«. Time je, nepotrebno ali tipično, zdravu raspravu o gospodarskoj ravnopravnosti, pred javnošću pretvorio u staru tužbalicu o »velikim idejama i malim narodima«. 


   »U našem političkom i javnom životu, nažalost, još uvijek se nije u dovoljnoj mjeri razvila svijest o ravnopravnosti Hrvatske u kontekstu EU. Građane se pokušava plašiti nekakvim sankcijama koje Hrvatskoj navodno stalno prijete iz Bruxellesa, iz ovog ili onog izmišljenog razloga. Kao što znamo, strah uglavnom izvire iz neznanja«. 




  Problem je te tvrdnje – izostavljena adresa. Jer, tko je građane »plašio sankcijama«? Milanovićeva vlada! Posljednjega radnog dana uoči ulaska u Uniju promijenila je dogovoreni zakon – to je bio razlog, ne za »plašenje sankcijama«, nego za njihovu najavu s najslužbenije briselske adrese. 


   Takvo nepartnersko – ili, ako hoćete, balkansko – ponašanje nije argument za, nego protiv, jučerašnjoj premijerovoj borbenosti za ravnopravnost u EU. Jest točno da »ravnopravnost podrazumijeva odgovornost i međusobno povjerenje«, ali u tome i jest problem: ako ne poštujete dogovor, nema ni odgovornosti, ni povjerenja, ni ravnopravnosti. A Milanovićeva vlada, u »slučaju Perković«, dogovor nije poštovala. 


   Premijer, uostalom, uporno zaobilazi jedino važno pitanje cijeloga »slučaja Perković«: je li hrvatski interes rasvijetliti i kazniti ubojstva poput Đurekovićeva? Ako jest, Europski uhidbeni nalog sjajan je mehanizam. Ako nije, premijer bi morao objasniti zašto. Naočnjaci tuđmanovski shvaćenog suvereniteta Milanoviću skrivaju pogled na očito: da EUN, slično Haškome sudu, nije nikakav pritisak na Hrvatsku, nego dobrodošao mehanizam da zemlja sama razriješi čak i one slučajeve – poput Đurekovićeva – za koje njezino pravosuđe nije bilo sposobno. 


  Utoliko se premijerov zaziv »racionalnoga uvida u vlastite mogućnosti i interese« pokazuje, u najboljem slučaju, tek kao polovina istine. Jer, niti je Hrvatska »racionalno uvidjela« interes da rasvijetli ubojstvo Đurekovića, niti je svih proteklih godina – što Milanović i sam naširoko razlaže – »racionalno uvidjela« svoje ekonomske »mogućnosti i interese«. Ipak će dakle biti i obrnuto: da »formula uspješnog članstva u EU« jest, ništa manje, i »racionalni uvid u zajedničke europske mogućnosti i interese«. Tu istinu Zoran Milanović uporno zaobilazi. Da li zato što i sam zazire od EU? Ili strahuje od gubitka eurofobnih glasova? Što god bilo, istinu neće poništiti zaobilaženjem. Sam je, uostalom, u jučerašnjem govoru podsjetio: plemenitost obvezuje!


više vijesti