Glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić prepisao je diplomski rad, ali sud mu je ipak omogućio da zadrži diplomu – tu odluku Upravnog suda, koju je u utorak donijela sutkinja Tamara Bogdanović, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić jučer su nazvali dokazom da je hrvatsko sudstvo neovisno.

Isto bi se tako, bez ikakvih dokaza, moglo tvrditi i suprotno. Je li moguće da je sutkinja tako neobičnu odluku donijela iz političke nelagode, prikrivajući je proceduralnim razlozima? Što ako pamti kako je Karamarko javno, u novinama, pozivao tužitelje da paze što rade, proglašavajući istrage unaprijed političkima, ali ne nudeći dokaza za to? I ovaj put dogodilo se isto: presuda je tek nepravomoćna, ali Karamarko je svejedno izjavio kako je riječ o »političkom progonu i političkom slučaju«.

Ne, nije bila riječ o »političkom progonu«, ali jest o »političkom slučaju«, a tako treba i biti. Jer, ako je točno da je Brkić uistinu prepisao 1.285 od 1.630 redaka diplomskoga rada – sutkinja Bogdanović na ročištu je izjavila da je »70 posto rada zaista prepisano« – diplomu mu je trebalo oduzeti da se provedu zakoni, ali i zaštite osnovni postulati intelektualnoga i političkog poštenja, akademske korektnosti i dobrih običaja.

Je li sutkinja mogla Brkiću oduzeti diplomu na temelju vlastitog uvida da je prepisao diplomski rad? Je li mogla presuđivati o meritumu, a ne o proceduri? Na ročištu, kritizirala je Visoku policijsku školu (VPŠ), jer da joj nije dostavila cijeli spis. Ipak, »iz onog što je sud mogao napraviti, usporediti te dvije preslike diplomskih radova, prizlazi da je tuženik (VPŠ, op.a.)u postupku pravilno utvrdio da je 70 posto rada tužitelja (Brkića, op.a,) zaista prepisano iz rada od godinu dana ranije, od Stanka Tomića«, kazala je sutkinja.

Nije li opravdano pitati: ako spis nije bio cjelovit, kako je mogla biti donesena presuda? I zašto baš ovakva? Ako su sudu manjkali neki dokumenti – »zapisnici i posebne odluke« – kako je mogao utvrditi proceduru oduzimanja diplome? I, ako je sud učinio ono što je, kako kaže sutkinja, »mogao napraviti, usporediti preslike diplomskih radova«, zašto je Brkiću ostala diploma, ako je prepisao diplomski rad? I kako je moguće da je drugi sudac, na istome sudu i u identičnome predmetu, nedavno donio odluku suprotnu ovoj o Brkiću?

Ne sugeriramo da je sutkinja pristrana, ni da je presudila iz nejurističkih kalkulacija. Presuda je racionalna, i podložna propisanoj proceduri. Ukazujemo, međutim, na nelogičnosti, a naročito na štetnu naviku HDZ-ovih čelnika da sudske postupke protiv njihovih ljudi olako proglašavaju »političkim progonom«, a sudske presude koje im idu u korist, ma koliko neobične bile, dokazom da je sudstvo neovisno. Time potkopavaju institucije države u koju se zdušno kunu. I ne samo to: Brkićev slučaj možda jest klasičan primjer razmimoilaženja prava i pravde. Da, fakultetske diplome ne mogu se oduzimati mimo propisanih pravila. Ali nije ovdje riječ o sveučilišnim procedurama, nego o vjerodostojnosti političara. I zato bi Brkić morao podnijeti ostavku, usprkos svim neovisnim sudovima ovoga svijeta.