Kao da je Bosna na rogu Afrike, tako se kalvarija velikokladuškog imama Selvedina Beganovića sporo probija u hrvatsku javnost. Hodža koji živi dvadesetak kilometara od hrvatske granice već je mjesecima u životnoj opasnosti, jer se usprotivio pridruživanju mladih Bosanaca ekstremistima u Iraku i Siriji. Napadnut je četiri puta, jednom nožem, opasno po život. Pretukli su mu šesnaestogodišnjeg sina.

Policija nikako da pronađe napadača. Opće je uvjerenje da čestitoga imama napadaju vjerski ekstremisti, kako bi ušutkali njegovo javno protivljenje radikalizaciji bosanskog islama, ali i zaplašili njegove istomišljenike. Ako je tako, riječ je o klasičnoj metodi ranih stadija fašizma: nasiljem zastraši i proširi utjecaj; sve postaje lakše ako ti to uspije. 

  Drama se zaoštrava. Rijaset Islamske zajednice BiH, u pokušaju da zaštiti Beganovića, razriješio ga je službe u selu Trnovo kod Velike Kladuše, s nakanom da ga premjeste drugamo u BiH. No Beganović upozorava da za njega više nema sigurnosti u Bosni. »Vehabije znaju gdje se krećem. Napadi će biti nastavljeni bilo gdje u BiH. Prijete mi iz cijele BiH, znaju moje kretanje i zbog svega što se dogodilo razmišljam o povlačenju iz službe«, rekao je medijima. 

 On je još 2013. poslao otvoreno pismo Bilalu Bosniću, vođi ekstremnih islamista u BiH koji je sada u zatvoru, osuđujući novačenje mladića za rat u Siriji i Iraku. Otad, Beganović i njegova obitelj meta su konstantnih prijetnji i napada: spalili su im automobil, prijetili da će im ubiti djecu, napali sina, četiri puta napali Beganovića, jednom ga nožem gotovo usmrtili…

Beganović pretpostavlja tko ga je napao, ali policija je, eto, nemoćna – ili »nemoćna«. Dojam je da imamu, iz straha, nemoći, neznanja ili zloće, nitko ne želi pomoći, premda ga podržava uvjerljiva većina njegovih vjernika. 

  Selvedinu Beganoviću, zato, treba pomoći Hrvatska. Čestitome imamu i njegovoj obitelji utočište treba pružiti ovdje, u nekoj od islamskih zajednica u Hrvatskoj, u Rijeci ili u Zagrebu. Bila bi to višestruko mudra gesta: ljudski spasonosna, komšijski privržena, civilizacijski opravdana, demokratski opredijeljena, povijesno poštena, politički probitačna.

Jer, Selvedin Beganović i njegova hrabrost simboliziraju sve što vrijedi u današnjem svijetu: hrabrost suprotstavljanja zlu, naročito zlu »svojih«; upornost da se u hrabrosti ustraje; skromnost i pouzdanje koje krase tolerantna čovjeka. 

 Selvedin Beganović simbol je svega čemu se Hrvatska treba nadati u BiH, a što se, s toliko grubosti, u posljednja tri desetljeća nemilice uništavalo, ne bez našeg udjela: tolerancije, umjerenosti i razumijevanja za drugoga. Ignorirajući sudbinu imama Beganovića, Hrvatska ustraje u svojemu tipično nadmenom nerazumijevanju procesa u susjednoj zemlji.

Okrećući glavu od opasnosti koja prijeti bosanskome hodži, ova zemlja opet pokazuje da ne razumije što se u Bosni događa. A kad se crna zastava zavijori dvadeset kilometara od granice – kao što u Gornjoj Maoči već jest – tada će biti kasno.