Natrag Rezidencija? Strmec 69g

Pronađena zemlja Borisa Pavelića

Boris Pavelić

Snimio Denis LOVROVIĆ / NL arhiva

Snimio Denis LOVROVIĆ / NL arhiva

Predlažemo, dakle, predsjednici da rezidenciju uredi baš tu, u Strmecu 69 g, jer ondje bi mogla mnogo toga naučiti. Ponajprije, recimo, shvatiti zašto jest točno da je rat u Hrvatskoj bio, uz ostalo, i građanski rat, i zašto drugim sredstvima traje i dandanas



Skroman prijedlog za rezidenciju predsjednici Grabar-Kitarović: Strmec 69 g. Idilično je to zagorsko seoce nadomak Stubičkih, u kojemu se živi mirno med bregima, čokotima i kletima.


No, na adresi Strmec 69 g idila je ponešto narušena: umjesto kućice u cvijeću i veselog druženja sa susjedima, kakvo je postojalo doranih devedesetih, danas je ondje smrad i prljavština, hladni zidovi od cigle, podrum pun ledene vode, probušena betonska deka iz koje vire željezni šiljci, nečist i tek jedan truli zaboravljeni stol…


Predlažemo, dakle, predsjednici da rezidenciju uredi baš tu, u Strmecu 69 g, jer ondje bi mogla mnogo toga naučiti. Ponajprije, recimo, shvatiti zašto jest točno da je rat u Hrvatskoj bio, uz ostalo, i građanski rat, i zašto drugim sredstvima traje i dandanas.




Kuću u Strmecu 69 g, naime, nije srušila srpska granata, nego ju je hrvatski vojnik oteo građanima ove zemlje, obitelji Miladinović. Najbliže bojište te 1994. bilo je više od pedeset kilometara daleko. Naučila bi predsjednica i da je država posvojila to besprizorno nasilje: općina Stubica službeno je tu kuću dodijelila uzurpatoru.


A tri godine ranije, obitelj Miladinović naoružani su vojnici istjerali iz stana u Zagrebu. Činili su to dva puta; jednom su razbili vrata, jer su ustrašeni ljudi odbijali otvoriti. I o tome bi ponešto mogla naučiti hrvatska predsjednica, pa se, primjerice, raspitati gdje su, i što danas rade, hrvatski građani koji su devedesetih istjerani iz stanova.


Mogla bi to učiniti ona, jer nitko drugi ne čini – a nije li Grabar-Kitarović obećala da kani biti glas svih Hrvata, uvrstivši među njih i sve hrvatske Srbe?


   No mnogo još lekcija krije ruglo u Strmecu 69 g. Onu, primjerice, da se Milica Miladinović – vrativši se u Hrvatsku ne želeći živjeti u Srbiji, kamo je pobjegla kad su je istjerali iz stana – do 2000. nije usudila tražiti povrat svojih nekretnina, jer je dotad u Hrvatskoj na vlasti bila stranka koja je našu predsjednicu sada kandidirala.


Možda bi se Grabar-Kitarović mogla zamisliti zašto je to tako? Mogla bi se i priupitati kako je bilo moguće da sud presudi kako Milica Miladinović uzurpatoru vlastite kuće ima isplatiti tristo tisuća kuna, koje da je uložio u njezinu vlastitu kuću, prethodno je, eto, otevši.


Mogla bi se predsjednica malo raspitati i o tome kako su sve moguće međunarodne organizacije, koje su jednom davno trošile zapadnjačke pare ne bi li ovu zemlju pretvorile u kakvo-takvo pristojno mjesto, prijetile Hrvatskoj da neće u EU ako koliko-toliko pravedno ne riješi slučaj Miladinović, i još niz sličnih nasilničkih uzurpacija.


   Mogla bi se, dakle, Grabar-Kitarović temeljito obavijestiti o pravoj naravi države koju preuzima, kada bi svoju predsjedničku grandezzu bar načas testirala u toj nespokojavajućoj rugobi u Strmecu 69 g.


I pritom naučiti najvažniju lekciju: da država ni danas ne pokazuje nakanu okončati mučenje Milice Miladinović, a da način i poruke kojima se predsjednica priprema za mandat, toj izmučenoj ženi ne daju nikakvog razloga za nadu.


više vijesti