Izbore će odlučiti liberali i ljevica: uspiju li ti birači suspregnuti razočaranje Josipovićem, kandidatkinja HDZ-a neće pobijediti. A ona i jest jedina stvarna zagonetka predstojeće nedjelje.

   Jer može se rezonirati ovako: Grabar-Kitarović pristojna je, civilizirana, liberalna i obrazovana. Prijeku riječ nikad nije izgovorila; štoviše, jasno je i odlučno – kako Josipović nikad nije – osudila uvrede varaždinskog hadezeovca Igora Borovca. Pa zašto joj ne dati priliku? Zašto ne pretpostaviti da bi, pobijedi li pa postane stranački neovisna, bolje od Josipovića rastvorila ovaj strašni medijski koktel laži i mržnje? Zašto ne dopustiti mogućnost da bi mogla postati novom Jadrankom Kosor, možda čak nekakvim desnim Mesićem? Pa nije li Mesić, od najbližeg Tuđmanova suradnika, postao glavni detuđmanizator? Nije li Kosor učinila nezamislivo: omogućila kazneni progon Sanadera i pola vlastite vlade, prekinula slovensku blokadu i uvela zemlju u EU? Možda i Kolinda može nešto slično: Josipovića znamo, nju ne znamo…

   Krajem veljače 2014., Karamarko je u Omišu održao programatski govor mržnje. Smijao se kada je Josipovićev otac iz publike nazvan »đubretom«, a čelnici stranke – Milijan Brkić, Ante Sanader, Zlatko Ževrnja, Ante Babić, Petar Škorić… – »aplauzom oduševljenja« dočekali su uzvik »U Kevinu jamu s njima!«

   Mržnja je otad institucionalizirana. Nadbiskup Bozanić i biskup Košić veličaju ratnog zločinca, a potonji premijeru i predsjedniku poručuje »neka mu ne dolaze na božićnu misu«. U Glini je zabranjena komemoracija žrtvama ustaša. Hadezeovci birače proglašavaju »jugosmradovima«. Svećenik pred ratnim veteranima poručuje da rat nije gotov. Popis je dug, za pristojne beskrajan. A što čini Grabar-Kitarović? Smješka se, hvali Karamarka, zaziva devedesete i najavljuje »novi smjer«. To je vizija? To je jamstvo pristojnosti? Ne glasa li, dakle, lijevi birač u nedjelju, djetinjasto pretvarajući uvrijeđenost u politiku, dat će glas više enigmi Kolindina osmijeha. I očnjacima što iz njega vire.