Premijerovo pismo predsjedniku Europske komisije Barrosu, kojim Milanović napokon najavljuje usklađivanje »Lex Perkovića« s europskim zakonodavstvom, udžbenički je primjer mita o hrvatskoj političkoj vjerodostojnosti, mita koji, osnažen ulaskom u EU, počinje bujati sve više. Ali tu pogrešnu pripovijest valja prokazati što prije, jer bi i ubuduće mogla proizvoditi ozbiljne nesporazume. 

   »Hrvatska ima dugu povijest dobrog, sadržajnog i partnerskog dijaloga s Komisijom«, napisao je premijer u pismu Barrosu. I još: »Hrvatska je svoje obveze uvijek ispunjavala i ispunjavat će ih – naše članstvo u EU tome je najbolji dokaz«.

Čudno je samopouzdanje koje izbija iz tih rečenica, jer – obje obrću istinu. Istina je da Hrvatska ima dugu povijest lošeg odnosa s komisijom, opterećenog nesporazumima i uzajamnim nepovjerenjem.

Isto tako, Hrvatska svoje obveze godinama nije ispunjavala, pa nije ni u slučaju Lex Perkovića; a njezino članstvo EU može biti dokaz samo tome da je tek teškom mukom, šest godina nakon europskih bolesnika Rumunjske i Bugarske, uspjela ispuniti sve što je Europa od nje tražila, pa utrčati u posljednji tren, doslovno čas prije nego što su se željezna vrata s treskom zatvorila, sva uspuhana, oznojena i drhtava od maratona koji je jedva izdržala. 

  Duga povijest dobrog, sadržajnog i partnerskog dijaloga s komisijom«?! Do 2000., dijaloga nije ni bilo. Hrvatska je i službeno denominirana u »zapadni Balkan«, premda je od 1995. imala punih pet godina da popravi sve što je u ratu pokvareno.

Ali Tuđmanova Hrvatska nije to htjela. No ni Račanova nije znala bolje: slijedila je petoljetka opstrukcije suradnje s Haškim sudom. Potom se Sanader krenuo svađati sa Slovenijom i cijelom Europom oko ZERP-a.

Ono što premijer zove »dobrim, sadržajnim i partnerskim dijalogom« traje, u najboljem slučaju, tek od premijerskoga mandata Jadranke Kosor, a to znači, ne duže od tri i pol godine. 

   »Hrvatska je svoje obveze uvijek ispunjavala«?! Upravo obrnuto. Nije ona ispunjavala ni obveze koje je sama sebi postavila, od poštene privatizacije do pristojne javne uprave; a europske i svjetske obaveze da ni ne spominjemo. Ako i zanemarimo devedesete, posttuđmanovska je Hrvatska učinila toliko propusta, da ni u dugome desetljeću nije posve sprala ljagu nevjerodostojne i sumnjive zemlje.

Spor oko Lex Perkovića najbolji je dokaz za to: prvo što smo u EU učinili, jest da smo odbili provoditi dogovoreno. A od toga nema pogrešnijeg načina da se predstavite društvu koje drži do dogovora. Zato je teško razumjeti zašto predsjednik vlade u pismu Barrosu tvrdi ono što je izravno suprotno činjenicama. 

Samo je jedan način da se to objasni: politička Hrvatska oduvijek uljepšava samu sebe, narcistički nesposobna razumjeti vlastite nedostatke. Čak i Milanović, čovjek nesklon nacionalnim mitovima, postaje žrtvom ovdašnje kolektivne samozaljubljenosti. No arhetipska je istina da narcizam uništava onoga tko ne zna ništa drugo doli ljubiti vlastitu uljepšanu sliku u zrcalu.