Franjo Tuđman bio je političar nasilništva i mržnje. Napad na invalida Domovinskog rata Zorana Ercega tijekom otkrivanja Tuđmanova spomenika u Zagrebu u ponedjeljak, na tipičan je, nasilnički način, podsjetilo na tu ključnu činjenicu Tuđmanove ostavštine, koja trajno onemogućuje ovu zemlju da preraste u društvo bez nasilja.

Splićanin Zoran Erceg, 59-godišnjak, dragovoljac i invalid Domovinskog rata koji ne može hodati bez štake, došao je na otvorenje spomenika s nakanom da kaže što misli o svojemu ratnom zapovjedniku: da je ratni zločinac. Pa je to sasuo u brk premijeru, usred okupljenih obožavatelja Franje Tuđmana. Nikoga nije napao, nikome nije prijetio, nikoga nije tukao – ali je rekao što misli. I dobio za to teške batine, a tko zna što bi još doživio da ga osiguranje nije spasilo raspomamljene gomile. Završio je u bolnici, gdje su ga imobilizirali medicinskim ovratnikom, potom ga je u stanicu odvela policija, a nakon toga otpremila ga na Prekršajni sud, gdje je ostao do večeri, a potom mu je još i pozlilo.

Tipično tuđmanovski: čovjek je dobio batina jer je govorio ono što se ne sviđa zaštitnicima dopuštene »istine«. Sjetimo se Vlade Gotovca: nositelj vojnog čina gotovo ga je ubio jer je govorio ono što se Tuđmanu nije sviđalo.

A potom se dogodio možda još i gori apsurd, koji kazuje da se ova zemlja, tipično tuđmanovski, mimoilazi s demokratskim principima: dok je napadač na Ercega simbolički prekršajno kažnjen pa pušten, Erceg je cijeli jučerašnji dan, onako ozlijeđen, proveo na policiji i na sudu. I tog smo se nagledali: sustav će mučiti žrtvu, neće počinitelja. Sjetimo se samo kako je Tuđmanov sustav, uz osobno odobrenje prvog predsjednika države, vojno, politički i osobno promovirao ljude koji će kasnije biti osuđeni za teške ratne zločine; i sjetimo se kako su, istodobno, višestruko zlostavljani i zastrašivani ljudi koji su na te zločine upozoravali, i s koliko je prezira o njima govorio i sam Franjo Tuđman.