Hrvatska je danas država koja je u samom vrhu EU-a po zaposlenosti. Upravo zadnji podaci koji su objavljeni ovih dana potvrđuju to – naša stopa nezaposlenosti je najniža, ili među najnižima u Europi. Naravno, naličje je to činjenice da smo demografski poharani, da nedostaje kadrova u cijelom nizu struka, poput zdravstva, a lice te kovanice čini podatak da broj useljenika sve više raste.

Ipak, ako je u jednom trenutku izgledalo da je sustav imigracija potpuno voluntaran i nekontroliran, država ima itekako snažne alate za provedbu svoje imigracijske politike – tako je pomalo ispod radara kroz zadnjih godinu-dvije mijenjana politika Hrvatske u smislu strožih kontrola za ulazak u Hrvatsku i početak rada u našoj zemlji, od puno strožih elementarnih zdravstvenih i vakcinacijskih kontrola do činjenice da se ugovori s državama o pravima njihovih radnika danas, dakle, potpisuju na državnoj razini, kao dio službene politike tih država. Nije više riječ o individualnim dolascima koji su se u jednom trenutku, izgledalo je, pretvorili u pravi stampedo.

Država je vidno preuzela uzde u ruke, pa je tako nedavno s državom Filipini potpisan ugovor o pravima radnika, s obzirom na to da se pokazalo da su Filipinci dobro uklopljeni u Hrvatsku (vjerojatno i zbog katoličke vjere), a sama država Filipini ima jasnu politiku »posudbe« svojih radnika europskim državama. Tako je u Hrvatskoj trenutačno najmanje 16 tisuća filipinskih stranih radnika, a prema neslužbenim procjenama i blizu 20 tisuća jer se tijekom turističke sezone taj broj dodatno povećava. Radi se i na tome da se otvori Centar za integraciju filipinskih radnika u Hrvatskoj kako bi oni na jednom mjestu rješavali svu papirologiju za ulazak u Hrvatsku. »Kao što smo mi s Njemačkom 60-ih imali detašmane pa su naši ministri išli u Njemačku, tako se sada i tim ugovorom od prošle godine koji je potpisalo Ministarstvo rada, ali i novim razgovorima naših ministara s filipinskim ministrima, regulira dolazak filipinskih radnika u Hrvatsku, njihov boravak, minimalni uvjeti koji se moraju ispuniti, prava iz zdravstvenog i mirovinskog sustava i slično, objasnio je nedavno počasni konzul Filipina Davor Štern. Filipinski ministri prilikom boravka hrvatske delegacije u njihovoj zemlji, poručili su kako taj ugovor s Hrvatskom »odražava uzajamno prepoznavanje važnosti poštenih, etičkih i transparentnih praksi u radnim odnosima«.

Dakle, odnosi su sve više regulirani, a Hrvatska uz to vrlo pažljivo regulira i svoje kvote ulaska stranih radnika. Sada je donesen i Akcijski plan za razdoblje do 2030. godine, čiji je cilj sprječavanje zlouporabe azilnih procedura, jačanje upravljanja granicom i vraćanje stranaca, kao i jačanje solidarnosti među državama članicama Europske unije. Problem su sve manje tzv. nezakonita kretanja, iako će šverca ljudi vjerojatno biti dok postoje – ljudi. No, riječ je o planu kojim se osigurava i zaštita stranih radnika, te ono što je najvažnije – politika integracije i socijalne uključenosti osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom. To znači stvaranje uvjeta za učenje jezika, zapošljavanje, obrazovanje djece, pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama te promicanje međusobnog razumijevanja i poštovanja.

Svima nam je simpatično kad nam neki Filipinac u kvartovskoj pekari ili Nepalac na Woltu zahvali na tečnom hrvatskom jeziku, ali to mora postati pravilo. Država treba svakom stranom radniku omogućiti da istinski upozna hrvatski jezik i kulturu jer to je jedini način istinske integracije. Bilo bi loše da se ponove neka loša europska iskustva iz velikih metropola gdje strani radnici imaju svoja geta. Svima je u interesu da živimo i radimo zajedno. A zanimljivo je za primijetiti kako čak ni hrvatska desničarska politika nema većih problema s prihvaćanjem ovakve imigracijske politike Vlade.

Za razliku od brojnih država gdje je pitanje (i)migracija jedno od ključnih dnevnopolitičkih pitanja, u Hrvatskoj ta tema prolazi kroz eter relativno glatko. To je vjerojatno odraz činjenice da netko dosta promišljeno kalibrira kvote i uvjete ulaska u Hrvatsku.