Nije moj Krilan sotona! – viknuo je vlasnik bika iz gomile
Ljudi, ljudi, čovik je obolio od svinjske gripe! Evo, nu da sam imao pravo! A ne onaj Krešimir Mišak, jebo mu zuluf uši, povikao je Milinović. Zadigao je rukav na Kaćunkovoj košulji i bez puno krzmanja zabio mu vršak igle
Koštunjava figura u crnoj košulji kratkih rukava klečala je pred oltarom veličine radijatora. Praznom crkvicom šušketalo je mrmljanje: »Dragi Bože, ti sam znaš zašto si dopustio da me crkveni poglavari tako okrutno premjeste u ovu pustoš iz koje se zbog krčanja ne mogu niti najboljim mobitelom javljati u prestižne celebrity emisije na najgledanijim tv postajama. Na sve sam križi spreman, kako to lijepo pjeva Tedy Spalato«.
Podigao se s koljena, rubom košulje pomno obrisao orošena stakla naočala i izašao van pred crkvicu za koju je imao dojam da ju je projektirao proizvođač plastičnih dječjih kućica za vrt.
– Kardinal Bozanić je prekrupan da bi ovdje uopće uspio i ući, pomislila je prilika u crnoj košulji.
– Osim mene i seoskih dječaraca, kroz ova bi vrata uspio ući samo Papa Benedikt. Ali tko još želi da mu crkvu posjećuje taj ljubitelj i zaštitnik talijanskih okupatora…
Svoj svome
Sklanjajući se u hlad iza zapadnog zida crkvice, razmišljao je kome da se u ovom teškom životnom trenutku obrati za riječ utjehe, podrške, a da taj po crkvenom mišljenju nije moralno upitan.
– Ko će kome, ako neće svoj svome – promrsio je, nazivajući ministra Darka Milinovića, čiju je obiteljsku kuću izgradnji blagoslovio glavom Bozanić.
– Darko, Darko… – zasoptao je u mobitelni zvučnik.
– Što je, Kaćunko? Nemam se sad vremena družit s tobom… Moram sa sebe maknut stigmu beboubojice. Moram prije izbora otvorit što više onih rodilišta što sam ih dao pozatvarat, među ostalim i naše, ličko – Milinović će odrješito.
– Ali nisi ti kriv što si ih zatvarao – pun će neke nade Kaćunko. – Pa morao si ih zatvarat jer nisu po zakonu zadovoljavali uvjete.
– Tako je. Ali sad ću ih ponovo pootvarat. Ne želim biti nikakva beboubojica, kao što mi lijepe u medijima… Meni kojemu nema ništa ljepše nego kad beba u kolijevci zamaše ružičastim prstima kao čakljama.
– Da, to je lijepo – potvrdi Kaćunko. – I ja sam Niveski savjetovao da ima što više djece, jer djeca pročišćuju dušu, pogotovo bezgrešne bebe koje…
– Nadam se da me opet ne zoveš da se idemo za novine naslikavat s onim našim ličkim kapama na glavi. To bi me moglo kompromitirati pred izbore. Nisam ja neki bekrija, punitelj trač rubrika…
Namirisat se mora
U nastavku razgovora koji je prekidalo povremeno krčanje zbog slabog signala, Milinović je postao nešto mekši prema nevoljnom svećeniku. Obojica su se požalila kako se, dok se svi koji nešto vrijede u Hrvatskoj brčkaju na Jadranu, njih dvojica pate u nepovoljnim klimatskim uvjetima – Kaćunko u toj zabiti kojoj nije uspio zapamtiti ni ime, a Milinović u Gospiću gdje ga je supruga pritisnula da gradi kamin u njihovu novu kuću, tako da po zimi uz vatru mogu gledati kako vani sniježi. Pred kraj razgovora, Milinović je zavapio:
– Nun, da mi se malo namirisat mora, pa makar i u Crikvenici, odmah bi živnuo ko slavuj! Ali ne da moja Blaža, navrla je s tim kaminom, pa drž nedaj. I još mi premijerka prigovara da se nisam dovoljno angažirao oko predizborne kampanje, da mi pada popularnost. E da mi se vratit u ono doba kad je harala svinjeća gripa, tada sam svaki dan bijo u Dnevniku…
– Neka te tješi moja situacija, da vidiš kamo su me bacili… Pa tu ni ris ne bi preživio! – ciknuo je Kaćunko.
– Bolje nek se ti tvoji crkvenjaci rješavaju onih pedofila i pedera u svojim redovima… nego su se baš na tebe našli okomiti.
– Volim govoriti na promocijama knjiga Nives Celzijus. Ako je to tako veliki grijeh, neka mi sam Bog…
– Čekaj, kad si kod knjiga, nešto mi je sinulo… – opet ga prekine Milinović. – Sjetio sam se kako bi nas dvojica mogli malo probećarit prema Dalmaciji.
– Govori, siromašan nebijo.
– Pozvao me naš najugledniji, najbolji književnik…
– Marko Bublić? – pokušao ga je predusresti Kaćunko.
– Ma ne. Gdje si ono rekao da se nalaziš? Dogovorit ću se s Blažom da odgodim ovo s kaminom na par dana i doći po tebe sutra izjutra.
Veličanstveni kambek
Književnik Ivan Aralica sjedio je na suvozačkom mjestu Milinovićeva terenca i govorio mu kamo da skrene: vijugali su uskim cestama sinjske krajine. Pisac je prštao životnom energijom, okretao se na suvozačkom sjedalu kao vrtuljak, a uredno potkresani brkovi bijelili su mu se kao da se najeo snijega sa Svilaje.
Otkako je prije manje od dva mjeseca primio prestižnu nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, Aralica je osjećao da se ponovo vratio u igru, da je spreman po tko zna koji put zaigrati u književno-političkoj (to je u ovim krajevima uvijek bilo isprepleteno kao pleter!) areni u kojoj su ti svi, a da se i ne okreneš, spremni zabiti nož u leđa. Taj svoj veličanstveni kambek na koji je franjevački strpljivo čekao više od desetljeća, kvarila mu je samo nedavna primjedba njegovog novog urednika koji ga je savjetovao da u skladu s novim vremenima i drugačijom čitateljskom publikom, počne pisati brže rečenice, kraća, dinamičnija poglavlja i suvremenije teme. Neke mu se čak odvažio i predložiti… terorističke skupine sakrivene na Dinari poput nekadašnjih uskoka i hajduka, pa, na primjer, umorstva Hrvata u Tunisu… Ili, što bi možda bilo najintrigantnije i najsuvremenije, neka tajanstvena epidemija u zaleđu Dalmacije.
– Kamo nas to vodiš, Ivane? – trknuo ga je laktom Milinović.
– Samo ti vozi.
– Jel idemo do mora? – ustrajao je Milinović.
– Izi, navalio si s pitanjima ko neki udbaš. – navirivao se Aralica kroz prednje staklo, kao da je u tenku u koji je u Kninu zasjeo nakon Oluje.
– Zašto si me uopće pozvao? – pomalo će uvrijeđenim tonom Milinović.
– Ma, što ti mene, Darko, radije ne upitaš kako će se zvati moja kolumna u Slobodnoj, koju će mi, siguran sam, nakon toliko godina vratiti?
– Kako će se zvati? – poluzainteresirano će Milinović.
– Zabilješke starog Hrvata.
Selebriti spektakl
Nakon oko sat vremena vožnje, na cesti su, slijedeći književnikove precizne upute, stigli do table na kojoj je pisalo Dicmo. Kaćunko koji je sve do tad spavao skvrčen na zadnjem sjedištu, širom je rastvorio oči uslijed naglog kočenja. Nekako je bio neprirodno bijel u licu.
– Ti, fratre – dobaci mu Aralica sprijeda – ko da si se, kako se u našem narodu kaže, umio u brašnu.
– Nije mi dobro u želucu, valjda od ovih cesta… – patnički je protisnuo Kaćunko. – Krivudaju kao Nivesica između dobra i zla.
– Kako narod kaže, nitko nije crn ili bijel, svatko u sebi nosi dobru i lošu stranu – pouči ga Aralica.
Zaustavili su se na ledini punoj parkiranih automobila, kombija, motora. Kad su izašli iz auta, kroz žamor ljudi začuli su riku bikova. Aralica ih je poveo prema ograđenom dijelu poljane, gdje je iznad ulaza bio izvješen transparent – BIKIJADA DICMO 2011. Kaćunko je na to frknuo nosom kao da mu nije baš po volji.
– Hoće li tu biti ijedan selebriti? – upitao je Aralicu.
– Možda dođe Thompson. On uglavnom ne propušta bikijade.
– To je već nešto – prizna Kaćunko.
Zaraza
Navalite
Proboden injekcijskom iglom, Kaćunko se umirio. Zato, narode, cijepite se dok je vrijeme! Imam ja u prtljažniku još najmanje sto cjepiva, vikao je Milinović.
Zvijezde
Na Bikijadi Dicmo 2011. našli su se Kaćunko – pop zvijezda, Aralica – književni bard ovjenčan uglednom nagradom za životno djelo i najugledniji doktor u državi – Milinović.
Ugledni trojac
Tročlana, na društvenoj ljestvici visokopozicionira družba svojim je ulaskom na Bikijadu izazvala među okupljenom čeljadi provalu oduševljenja. Svatko je želi razmijeniti s njima pokoju riječ. Skupina seoskih momaka okružila je Don Kaćunka, rešetali su ga pitanjima o Nives Celzijus od kojih je svećenik u nelagodi samo šutke žmirkao, tarući donju usnu o sjekutiće kao dabar koji je zagrizao u crvotočno deblo. Aralicu su pak svi oslovljavali sa »akademiče« i raspitivali se piše li koji novi libar o Mesiću i Pusićki. Pred Milinovića je, kršeći ruke, stala neka starica i preklinjala ga može li joj tu na licu mjesta, na dodir izliječiti staračku mrenu.
– Ajde, gonjaj stara, nisam ti ja Zlatko Sudac – kratko ju je otpilio.
Pustili su ih da odahnu tek kad je na megafon oglašena borba dva bikovska šampiona, Krilana i Mađarije. Narod se natisnuo oko ograde. Ugledni trojac dobio je najbolja mjesta u gledalištu.
Dok su se Krilan i Mađarija dugo i monotono boli rogovima kao drogirani, Aralica se nagnuo bliže Milinovićevoj ušnoj školjci.
– Pitao si me u autu zašto sam te pozvao – otpočeo je. – Evo, sad ću ti reći. Došao sam ovdje jednim udarcem ubiti dvije muhe.
Milinović ga nakratko značajno pogleda. Araličine oči iza naočalnih stakala krijesile su od uzbuđenja kao ivanjske krijesnice.
– Prvo, – nastavio je – želim gledajući borbe bikova probuditi u sebi, kao što je to radio Hemingway, sažetiju, škrtiju rečenicu jer takve današnja publika lakše čita i shvaća. Drugo i najvažnije, došao sam uz tvoju stručnu pomoć istražiti temu za svoj novi roman jer ja nikad ne drljam po papiru naslijepo, to nije moj običaj.
– Što, kakvu temu? – Milinović nije podizao pogled od Mađarije koji je najednom počeo stjecati prednost.
– Moj novi urednik predložio mi je da napišem roman o epidemiji u Dalmatinskoj Zagori. Uvjeren je da bih ja to majstorski obradio, da bi to bilo sto puta bolje od Camusove Kuge, koju ja, istinabog nisam ni čitao, jer mi ta ateistička književna avangarda ne leži kao ni, što se u narodu kaže, kravi sedlo.
Milinoviću se ozari lice.
Genijalna ideja
Sjetio se ministar onog ne tako davnog zlatnog doba u kojemu je vascijelu Hrvatsku drmalo uzbuđenje zbog svinjske gripe, sjetio se kamera i mikrofona kojima su ga novinari okruživali tražeći njegovo mišljenje o dosezima opasnosti, sjetio se i nedavne premijerkine primjedbe o tome kako popularnost raste kad su ljudi udruženi u nekom zajedničkom strahu… Kao Mađarijini rogovi koji su bijesno nasrtali na protivnika, naglo ga je podbola genijalna ideja, nešto čime bi se konačno otresao groznog epiteta beboubojice, i kojim bi sigurno opet vratio izgubljenu popularnost. Sve bi se to dogodilo, bio je uvjeren, da Aralica u tom svom romanu odluči pisati o novoj erupciji epidemije svinjske gripe.
– Ostalo mi je cjepiva za nalivat tri ploče temelja…, uzbuđeno je rekao u pola glasa.
– Darko, prva scena u mom romanu započet će na jednoj seoskoj bikijadi kao što je ova: gledaj ove ljude oko sebe i pokušaj predočiti kako bi izgledalo da sad tu usred bikijade napadne prvi val neke zarazne boleščure.
Milinović je napućio usne, bespomoćno pokušavajući razigrati maštu.
U minuti se vratio s plavim kovčežićem na kojem u bijelom krugu bio označen crveni križ. Hitrim pokretima uigranog medicinskog brata izvukao je iz kovčežića injekciju i ampulicu s cjepivom. Zadigao je rukav na Kaćunkovoj košulji i bez puno krzmanja zabio mu vršak igle u koščatu podlakticu, povikujući:
Dam da prodam
Proboden injekcijskom iglom, Kaćunko se umirio. Žmirkajući, polako je dolazio k sebi, pridigao se na laktove poput utopljenika kojemu su u pluća upumpali kisik. Netko ga upita zašto se bacao po zemlji, a on iznemoglo odvrati:
– Ne znam… Osjetio sam neku vrućinu oko glave – mrmljao je. – I onom biku, Krilanu, crvenkasto su sijevale oči kao da je nečastivi… Pozlilo mi je dok sam ga gledao.
– Nije moj Krilan sotona! – viknuo je vlasnik bika iz gomile.
– Ma, to on samo bunca – umirivao je bikovog vlasnika Milinović. – Tako vam je to kod svinjske gripe.. Zato, narode, cijepite se dok je vrijeme! Imam ja u prtljažniku još najmanje sto cjepiva! Navalite, dam da prodam!
Ljudi su u gomili pohrlili prema Milinovićevom autu kao da se dijeli besplatna janjetina. Aralica je, ostajući po strani, izvadio iz džepa blok i olovku, pa pomno krenuo zapisivati sve što je vidio u posljednjih nekoliko minuta. Kad je završio, zaklopio je blok i zagledao se u uspuhane bikove u areni.
– E, moj Krilane – zadovoljno je rekao. – Pravi pisac ne mora tražiti literarnu građu, ona pronađe njega!
Bik Krilan za korak mu se približio i strignuo uhom kao da uistinu razumije što mu književnik govori.
Sa parkirališta su se začuli Milinovićevi povici:
– Živjele bebe! Živjelo cjepivo protiv svinjske gripe koje će omogućiti rađanje novih, zdravih hrvatskih beba!
