Bila sam tako slobodna da u dogovoru s našim kreativnim timom osmislim naše džambo plakate. Kad sam vas gledala kod Stankovića, gospođo Nevenka, svako su malo u pozadini pokazivali Željkovu fotografiju. I tad mi je sinuo slogan i slika, objavi premijerka
Premijerka Jadranka Kosor stisnula je na daljinskom upravljaču crveni gumb i izula papuče jer je u tabanima osjetila neko trenje, kao da je zagazila u mravinjak.
– Ala je Kerumica zapaprila Stankoviću!, pomislila je. – Kako mu je samo podrhtavala donja čeljust, kako li su mu samo strizale uši na ulaštenoj glavi dok ju je pokušao isprovocirati pitanjem o njezinoj neobičnoj frizuri. Takav strah muškarca pred jednom čvrstom ženom imao je samo Tarzan pred Džejn. Ignorirati ovu pojavu bilo bi političko sljepilo!
Tako je mislila premijerka, preplavljena dojmovima nakon posljednjeg ovosezonskog talk-showa što ga je katkad znala pogledati nedjeljom nakon ručka. Onda se žustro vinula s kauča i odskakutala do ostave.
Ispod teglica s ukiseljenim kapulicama izvukla je kutiju za cipele u kojoj je držala fotografije iz studentskih dana, ulaznice za koncerte i druge uspomene. Bilo je tu i nekoliko uredno presavijenih omota čokolade »Braco i seka«; skupljala ih je u vrijeme dok je radila kao radijska novinarka, svaki bi dan pojela po tablu te čokolade jer je vjerovala da joj to potiče rad moždanih stanica i pomaže u smišljanju pitanja za intervjue, uostalom, neke su kasnije studije to i potvrdile. Rasprostrla je na stoliću jedan od tih već požutjelih omota sa slikom nasmijanog kovrdžavog brata i rumene mu sestrice pa dohvatila telefon i nazvala tajnicu.
Naložila je da joj hitno, u roku keks, nabavi broj mobilnog telefona Nevenke Bečić. – Tko je to?, nije se u prvi mah snašla tajnica. – Kerumova sestra. Helou!, blago je prekorila tajnicu zbog neznanja. – Javi mi čim ga dobiješ. Bok, otpust!, otpjevala je u slušalicu pa je poklopila.
– Imam razloga biti vesela, mislila je vadeći iz kutije kartu za koncert Zdravka Čolića u Opatiji osamdeset pete; u mladosti je bila zaljubljena u njega i s prijateljicom je planirala ljetovanje prema datumima nastupa na njegovoj jadranskoj turneji. Našao se tu u kutiji i remen Sanaderovog sata što mu je ispao na snimanju predizbornog spota.
No, nije se puno zadržala nad tim relikvijama prošlosti, nešto je uzbudljivije odvlačilo njezine misli. – Nove izborne ankete idu mi u prilog… A dosjetila sam se još nečega što će HDZ vinuti u sam vrh popularnosti, da se zavijorimo kao hrvatski barjak na Marjanu, da se raskrilimo kao kamene ruke mega-Isusa na istom tom Marjanu…, zaneseno je snatrila.
Sastanak u Tešijama Gornjin
Onda je zazvonio telefon: tajnica joj je izverglala Nevenkin broj. Utipkala ga je direktno u mobitel, nije željela s ovim odugovlačiti, ideje treba provesti u djelo dok su najsvježije, znala je to iz svog novinarskog iskustva. Nakašljala se i pritisnula gumb »zovi«. Ubrzo je u mobitelu začula glas koji je do maloprije pozorno slušala na televiziji.
– Alou, Vukojebina, jel me to i ti zoveš iz Tešija Gornjih da mi kažeš kako san bila odlična u emisiji onog Jugoslovenčine, jesi vidijo kako san mu ga, e rođo, tako triba s njima, ko ti s jarićima, nema se on šta uzdizat, ti si gazda…
Zatečena ovom bujicom, Jadranka je uspjela samo promucati: – Nije Vukojebina… To sam ja, Kosor… Premijerka… Hrvatske.
Nevenka se ni na trenutak nije zbunila. – O fala ti Bože… O majko, jadna li sam, bidna li sam, čekam na ovaj poziv duže nek… Ja misla da je moj rodijak Vukojebina, a ono ti, Jadro, bidna ne bila! Pa šta me prije nisi nazvala, Jadro moja, Jugoslovenčine nam umalo opet zasjele na vlast.
– Imala sam puno posla, obišla sam pola Hrvatske da prikupim simpatije. – Ma, simpatijo moja, rođo moja, đaba ti to sve ako se s nami Kerumima ne udružiš. Dalmacija je cila naša…
– E da, upravo sam o tome htjela s vama razgovarati, rekla je Jadranka, primijetivši kako se Nevenka sada na mobitel izražava sasvim drugačije nego u emisiji kod Stankovića. Nije joj se to svidjelo. – Gospođo Nevenka…, rekla je. – Ja bih radije da razgovaramo na službenoj štokavici, onako kako ste govorili i kod gospodina Stankovića u emisiji, i da sa vi ne prelazimo na ti. – Dobro, gospođo premijerko, možemo i tako po službeno, odgovorila je Nevenka, tek neznatno uvrijeđenim tonom. – Dobro, bismo li se onda mogle naći na jednom, kako da kažem, međustranačkom sastanku ovih dana. Imam ideju koju bih rado pretresla s Vama. – More, kako ne bi moglo. Al ja postavljan uvjete. Neman ja vrimena potezat jopet do Zagreba, vrime pravi pare. Naćemo se lipo na našen terenu, u Tešijama Gornjin kod mog rodijaka Vukojebine da vi lipo vidite ko smo i šta smo, a doće i brat mi Željko, odlučnim je tonom ispalila Nevenka. Opet je zvučala stameno, nepokolebljivo, kao kod Ace u studiju. – Dogovoreno, rekla je premijerka, impresionirana Nevenkinom čvrstinom. – Dobro ondak. Lako ćeš nać farmu koza od Vukojebine: dođeš do Ogorja i onda nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide niko, svi se zvijeri paze, nego ajde desno kraj velike stijene, gorske će te vile dovesti do meneeeee…, zapjevala je u slušalicu dobro raspoložena Nevenka Bečić.
Svita iz Zagreba
Farma koza Kerumova rođaka Vukojebine leži na pitoresknom proplanku u selu Tešije Gornje, mirnom i etnički čistom mjestu s jednom crkvom, jednim grobljem, jednim javnim zahodom s natpisom »zauzeo Hrvat« i jednom trgovinom mješovite robe. Voditelj te Kerumove poslovnice je Vukojebinin sin Šimun koji se pred prijateljima osjećao nelagodno zbog očeva nadimka.
– Ničeg se čovik ne triba sramit, ako nije linčina, Jugoslovenčina ili novinarski plaćenik. Nek ti kušin bude stina, a Keruma, sine, voli, podučio je sina Vukojebina, taj radišni čovjek koji je vjerovao u tradicionalni odgoj, znao ime svakoj od svojih dvjesta koza i prema svakoj bio blag.
Njegova je ljubav prema životinjama zaobilazila samo jednu kozu, onu ratobornu, svojeglavu, kojoj je nadjenuo ime po političarki Vesni Pusić. Sad je, očekujući dolazak premijerkine svite iz Zagreba, odjeven u čistu trenirku, nervozno trijebio s Pusićkine glave neke sitne bube koje su je, činilo se, strašno svrbjele: prodorno mekećući, strugala je čelom i rogovima o betonsku pregradu.
Dopušio je već sedmu cigaretu koje je nervoznim pokretima vadio iz zgužvane kutije, kad je pri dnu ceste ugledao uskovitlanu prašinu; prema farmi su jurila dva crna terenca. Prizor je bio nalik onima iz mafijaških filmova koji su se odigravali u sicilijanskim goletima.
– Nun ti, šta su udrili po gasu, ko da mi se koza kozi… Asti brzine…, divio se Vukojebina.
Nije stigao ni dovršiti rečenicu, a iz terenca su već izlazili uvaženi gosti: jedna sijeda glava, za njom dobro mu poznati nakovrčani, prorijeđeni federi; to je bio Željko. Zadnja je izašla Nevenka. Za ovu prigodu stavila je šešir, sličan onakav kakav je premijerka nosila kad je nekoliko tjedana prije obilazila spaljena zemljišta na Braču.
– Asti, dobaci joj Vukojebina domaćinski razdragano. – Jel ti to, Neve, na glavu sletio Tuđmanov kelikopter?
Željko ga prijateljski lupne po ramenu. – Vidi, Vukojebino, doveo ti tvoj Žele premijerku u ovu tvoju vukojebinu… – Ma jel to prava Jadranka, naškiljio se Vukojebina prema premijerki. – Nije valjda ona neka Bik Brader zajebancija? – Nije, Vuko, nije, odvrati mu Nevenka. – Ajmo mi odma na poso, nemam ja vrimena ko one line Jugoslovenčine, vrime radi paru.
Premijerkin plan
Vukojebina ih je uveo u svoj skromno uređen dom; štednjak na drva, slamnati ležaj u kutu, na zidu katolički kalendar i plakat Popularnog Jole. Premijerka je oklijevajući ušla u mračni sobičak; ova priprosta nastamba čudnog mirisa bila je previše egzotična za njezin ukus, od brabonjaka koji su u hrpicama ležali na dvorištu činilo joj se da je sve po tijelu svrbi, a sumnjičavo je odmjerila i gunj prepun životinjskih dlaka, što su ga radi njezine veće udobnosti prebacili preko klupe na koju je imala sjesti.
Ipak, da ne uvrijedi domaćina, pristojno je sjela za stol i čak pristala na Vukojebinino nagovaranje da proba punjene paprike što su mu ostale od ručka. Jedostavno, bio je toliko napastan s tim paprikama da se nije usudila odbiti.
– Šta iman ja, imaju i drugi, tapšao ju je Vukojebina po leđima dok je vilicom razrezivala papriku. – To van je sva moja politika. – To bi bio odličan predizborni slogan!, kroz zalogaj će premijerka. – Eto vidite, nisam vas bez vraga dovela ovamo, odmah će Nevenka. – Najbolje vam se ući od običnog svita ko šta je naš rodijak Vukojebina… kakvi restorani, kakve jahte, to samo Željko malo, onako više radi reda gonja po moru da se pokaže pred svitom, to je ka neki… spin! – Prije će četkica za zube u kozja usta nego Vlaj na more, zacerekao se Vukojebina. – Nego, ajmo mi na posao, reče Nevenka. – Recite, premijerko, kakav ste to plan pripremili?
Jadranka je jedva dočekala priliku da ostavi dopola pojedenu papriku, zašuškala je po unutrašnjosti svoje torbe, pa bacila na stol onaj svoj snop omota čokolade »Braco i seka«.
– Bit ću sažeta da ne tratim vaše i svoje vrijeme, vi ste vrijedni ljudi koji vole, kao uostalom i ja, više raditi, a manje pričati. Evo ovako: konzultirajući ankete o raspoloženju birača, izgledno je da bi na izborima i vaša stranka, a i HDZ, imao koristi od koalicijskog nastupa. Izađimo na izbore zajedno!, raskririla je ruke Jadranka.
Dobitni slogan
Svi su za stolom skeptično utihnuli. Željko je zamišljeno vrtio kovrče kažiprstom.
– Kao što ste sami predvidjeli u emisiji »Nedjeljom u 2«, vaša će stranka biti ta koja će na izborima pomaknuti jezičak političke vage udesno, odnosno ulijevo… – Nemoj ići lijevo na križanju staze, tu te koze gaze…, zatulio je Vukojebina, zveckajući posuđem.
Jadranka se nije osvrnula na ovo ometanje. – Bila sam tako slobodna da u dogovoru s našim kreativnim timom osmislim naše džambo plakate za splitsko-dalmatinsku županiju, plakate koji će kod birača, uz sve ostalo, zaigrati na nostalgiju za minulim vremenima. Kad sam vas gledala kod Stankovića, gospođo Nevenka, svako su malo u pozadini pokazivali Željkovu fotografiju. I tad mi je sinuo slogan i slika: »Braco i seka!«, objavi premijerka i izvuče iz torbe skicu plakata.
– Pa jes, ja san volila te čokoladice, ali kako sam po starosti među braćom i sestrama bila treća po redu, meni bi uvijek zapao zadnji najtanji komad, a Željku bi ostao samo omot da gleda u njega ka cura u ogledalce, prisjetila se Nevenka hladnoga glasa.
U tom je trenu domaćin Vukojebina zabubnjao dlanovima po stolu; lončić sa filanom paprikom je poskočio. – Eto, sve ste dogovorili, a sad ja za našu premijerku imam jedno iznenađenje. Pođite sa mnom! Svi su krenuli za njim prema staji u kojoj su koze zadovoljno meketale, gurajući se jedne preko drugih. – Sad pričekajte tudek, rekao je domaćin pa nestao negdje u mraku životinjske nastambe.
Ugojena koza
– Dobro ste vi rekli, premijerko, da za pastire uvik ima posla, he he, dovikivao je iznutra. – Ja bi mora ić, reka san Fani pomoć nosit one kapute za novi dućan, prišapnuo je Željko sestri.
Jadranka je pomislila kako nikad ustvari nije osobito cijenila ruralni život; mrzila je miris životinjskog izmeta koji ti se tako nametljivo uvuče u nosnice, mrzila je gnojivo i mušice koje su letjele uokolo u rojevima. Kao i Željko, i ona je jedva čekala zbrisati odavde.
Uto, Vukojebina je iz staje izašao vukući za rogove ugojenu crno-bijelu kozu divljeg pogleda. – Pusićka!, obradova se Nevenka, prepoznavši životinju. – A pazite sad ovo!, iskezi se Vukojebina i metne Vesni Pusić na glavu šilt kapu s otisnutim logom HDZ-a. Koza se ritala i nestrpljivo lupala kopitima o gnjecavu zemlju, pokušavajući zbaciti rekvizit s glave.
Taj mali performans obradovao je cijelo društvo, svi su se od srca nasmijali. Vukojebinin sin Šimun bio je ponosan na oca koji se i u tako uvaženom društvu znao suvereno, a opet opušteno vladati.
– Jadro, rode, uvik si dobrodošla među Kerumin. Činiš se čestita žena, vridna, daćemo ti ruke kad god zatriba. Skupa ćemo na izbore, rekla je Nevenka, ponesena entuzijazmom susreta.
Već se spuštala noć kad su dva terenca napuštala Tešije Gornje, mjesto osnutka meket-koalicije. Razmišljajući o tome kako je naposljetku uspjela provesti u djelu i ovu briljantnu zamisao o udruživanju s moćnim klanom Kerumovih, Jadranka je pomalo umorno gledala u retrovizoru kozu Vesnu koja se ljutito zatrčala za terencem.
