Čačić je, pomalo rezignirano, palio smotuljak esdepeovskog izbornog letka svojim stranačkim upaljačem. Radimire, prestani s tim plamenom! – osorno ga je upozorio Milanović. – Hoćeš li nam izazvati požar!? Pa vidiš koliko je tu šume, bogatog raslinja…

Nakon što je zlokobni škanjac pred tajnim stožerom Kukuriku koalicije dograbio njihovu maskotu, pijetla, užareno popodnevno sunce dodatno je obeshrabrilo grupu. Razmilili su se po proplanku i u malodušnosti zalegli svatko u svoj oskudni hlad pod kakvim grmom. Gdje ih je ovo budući premijer Milanović doveo? Kad će se ponovo vratiti u svoje klimatizirane urede?

Mladi zastupnik Mondekar maštao je o dobrom, maštovito složenom kebabu u kvartovskoj kebabđinici.

   – Što ste se tako stisli? – Milanović je pokušao odglumiti dobro raspoloženje.

   – Ostali smo bez pijetla, bio je to užasan prizor – podsjeti ga Vesna Pusić.

   – Pa što, jedan pijetao, po Zagorju zakolju po stotinu takvih u jedan dan. Neš’ ti pijetla – zajohtao je Zoran, pogledom pozivajući članove svoje stranke da ga podrže.

   – Kad uđemo u Europsku uniju ta će barbarska pijetlokolja biti zabranjena, po cijenu zatvora – pripomene Vesna.

   – Bah, pa nije ni EU onda baš neka obećana zemlja – snuždi se Mondekar. – Pijetlova krvava glava na travi pitomog dvorišta, zašto bi to smetalo čelnicima Unije? Tako bi onda mogli zabranit i kebabe…, prigovarao je mladi esdepeovac, čačkajući vrhom štapa po hrpici suhih brabonjaka.

Na putu u visine

   Penjali su se po strmoj stazi dobrih sat vremena. Čačić je počeo zaostajati; znoj mu je sa čela curkao po cipelama, uspuhano je kaskao za grupom preko goleti kao požrtvovni djed Dejvi Kroketa.

   – O da mi je naslonit ova umorna leđa o naslon one udobne fotelje u Stankovićevom studiju još jednom!, prodahtao je za sebe.

   Staza je bila puna oštrog, vrelog kamenja, ali kako su se više uspinjali pogled je postajao sve ljepši, i bilo je puno više zelenila.

   – Ovdje bi krave već mogle pasti – zadihano će Mondekar.

   Sva muka uspinjanja, vrućine i znojenja počela je iščezavati kad su dospjeli na bajkovitu visoravan uokvirenu bujnim raslinjem: pastoralni prizor je podsjetio Jakovčića na jedno mjesto u Istri na kojemu je izgubio nevinost.

   – Je li vam se isplatilo malo pomučit? – ozareno je upitao Milanović svoj tim – Nije li predivno?

   – Da! – skoro svi su u glas odgovorili.

Dok drugi jure, ja ću lagano

   Nikad nije zaboravio tu noć koja je od njega, bio je uvjeren, i napravila čvrstog, odlučnog muškarca. Zadatak je bio odradio besprijekorno; samo je jednom nakon ponoći malo jače kriknuo kad mu se učinilo da netko diše iza njega. Srećom, bio je to samo jež u lovu na zmije.

   Promatrajući ispod oka Čačića, koji je sad na kori drveta rezbario veliki uskličnik iza slova HNS, pomislio je on, a bome i Jadranka Kosor, za njega samo ježevi koji dišu u mraku.

   Odvrtila mu se onda pred očima još jedna uspomena s tog izviđačkog logorovanja: zadnje je večeri za svoje sudrugove izviđače priredio teatar sjena, pomoću odsjaja vatre i šatorskog krila: prstima je izvodio predstavu, svoju omiljenu basnu o kornjači i zecu, a čiju je poantu popularni pjevač Miroslav Škoro krasno pretočio u stih »Dok drugi jure, ja ću lagano…«

Skaredne aluzije

   Kako je sunce polako zalazilo za planine, a vjetrić donosio svjež planinski zrak, svi su postajali dobro raspoloženi. Milanović je dijelio pivske konzerve, Jakovčić je rezao slaninu, luk i kobasice, našao se tu u crijevcu i poveći komad jegera koji je kod mlađih pripadnika, ponesenih pivom nakon teškog uspona i vrućine, izazvao razne skaredne aluzije koje je Vesna Pusić osudila kao mizogine i neprikladne budućim sudionicima Europske unije.

   Onda je u predvečerje, kao i na svim pristojim logorovanjima, zaorila pjesma.

   – Ajmo sad jednu za našeg Josipkyija! – predvodio je Milanović i zapjevao »Yesterday« od Beatlesa. Izvukao je iz ruksaka rabljene kineske štapiće na čijim se vrhovima još mogao osjetiti miris sušija od tune zlatoperke pa je tim dragim suvenirom blago bubnjao po koljenima, davajući ritam pjesmi.

   Onda je Mondekar, pokušavajući imitirati Baretov napukli glas, zapjevao »Vrijeme je da se krene«.

   – Ne mogu više slušati ovo krmeće revanje – požalio se Čačić Vesni Pusić. – Pogledaj, Vesna, gdje smo mi u svojim godinama završili… Na zabavi tinejdžerskih štrebera ko u onim američkim retardiranim komedijama.

   – Radimire, govoriš ko neka konzerva, daj opusti se…, otpovrnula je Vesna, čilo vrteći nad plamenom logorske svoju kobasicu nabodenu na vrh štapa.

   – Stankoviću Aleksandre – zavapio je Čačić za sebe – Vidi što rade tvom najboljem, najzrelijem emisijskom gostu, koji se korektno smije tvojim voditeljskim pošalicama… Ko s djecom leže, popišan se budi. Uhuuu-huuu… sova ne bila… – u očaju je zabio lice u dlanove kao biciklist koji se na pola utrke stropoštao s bicikla.

   – Bolji sam od svih njih, jedino ja mogu izvući državu iz ekonomske provalije, a gle, gdje sam… – mrmljao je u dlanove vlažne kao da je satima držao kramp. – Šeks nikada ovakve stvari nije radio. Ni Kosorica. Ministar zdravstva i socijalne skrbi, Milinović možda da, na »Svetkovini ispaše« u rujnu…

   Usisan tako u svoje misli, Čačić je, pomalo rezignirano, palio smotuljak esdepeovskog izbornog letka svojim stranačkim upaljačem.

   – Radimire, prestani s tim plamenom! – osorno ga je upozorio Milanović. – Hoćeš li nam izazvati požar!? Pa vidiš koliko je tu šume, bogatog raslinja…

   Radimir je hladnokrvno puhnuo u plamen što je tinjao iz upaljača; ugasio ga.

Mefistofelovska umjetnost

   – Vrijeme je za moje kazalište sjena, pomislio je Milanović pogleda uprtog u mračno nebo. – Josipky zna zadiviti sviranjem klavira, Milanka Opačić brzim ispijanjem jogurta – ali ovo što im ja spremam malo je jača umjetnost… upravo mefistofelovska, poput Goetheovog »Fausta«. To će im dat vjetra u leđa da se dodatno trgnu u predizbornoj kampanji…, osmjehnuo se poput zadovoljnog ličkog mesara.

   – Kolege, imam za vas jednu odličnu, kazališnu predstavu! – poviknuo je stojeći između dva drveta na ivici šume. – Priđite i pogledajte! Pogledajte i izvucite pravilnu pouku, kao iz Držićevih predstava!

   U dogovoru s agilnim Mondekarom, razapeo je šatorsko krilo između dva drveta i u njegovoj blizini na kukuruzovini zapalio solidnu vatru. Razapeto šatorsko krilo nalikovalo je filmskom platnu na nekadašnjim seoskim kino-predstavama na otvorenom.

   – Mlad je, ali i vrlo kreativan – šapnula je Vesna Pusić Čačiću, ne skidajući pogled s Milanovića koji je čvrstim pokretima zatezao šatorsko krilo oko drveta. – Zbog takvih svježih i odlučnih entuzijasta uopće mi nije žao što sam se na kraju ipak uključila u politiku, prljaviju od prozorčića na štali Milinovićevih predaka.

   – Smiri doživljaje – promrsio je namršteni Čaćić. – Darko Milinović je iskusni veterinar, koliko god se mi zavaravali, i to se po ovakvim selendrama zna nagraditi na izborima. Osjemenjivač krava u ovim krajevima puno je više na vrijednosti od nekog kvazi-redatelja »kazališta sjena«.

   Vatra je gorjela kao u pitomom alpskom kaminu. Zoran je, vješto poput mađioničara, izvijao prste. Na šatorskom krilu pojavila se sjena zeca, a odmah potom i kornjače koja je Vesnu Pusić podsjetila na Čobankovića kad se ono bio izvrnuo na raftingu.

   U trenutku kad je zec maratonski počeo prestizati kornjaču, iz kornjače se počelo dimiti, zahvatio ju je pravi plamen. Zoran je kriknuo kao kad je Picula stavio pivsku flašu bez podmetača ravno na antikni stolić u njegovu uredu.

   – Fajr! Fajr! – poviknuo je Mondekar uzbunjeno.

   Plameni jezik lizao je šatorsko krilo kao pjevačica Kasandra rastopljenu kuglu sladoleda u spotu za pjesmu »Kupi mi sladoled«.

   – Ima li igdje ikakve vode!? – liderski je zaurliknuo Čačić.

   – Samo sokovi i pivo… – doviknuo mu je netko iz uzbunjene gomile.

   – To neće ići… – Uhvatio se Zoran za glavu. – Prenese li se vatra na šumu, novinari će nas rastrgnuti kao što sam ja rastrgao kaptolsku pozivnicu za Papino gostovanje u HNK!

Dajte neku vodu! Plane li šuma, na izborima imamo manje šanse od onog medicinskog brata Pernara…

Laburistički šumski duh

   Snop je osvijetlio, kao na kazališnoj pozornici, muškarca srednje visine koji je na sebi, osim gojzerica, imao jedino vruće traper hlačice slične onima kakve nosi zadarski modni mačak Jadranko. Trčao je prema njima pušući u rog poput svirača etno-grupe Legen u kulminaciji koncerta.

   – Pa to je Drago! – po treći je put te noći, upravo poput novozavjetnog pijetla, zakukurikao Milanović.

   – Koji Drago? – naprezao je Čačić vid kao da juri po maglovitoj autocesti.

   – Lesar… – odvratila mu je Vesna Pusić. – Pogledaj ga kako gipko trči… Tko bi rekao… Nikad u Saboru dok je u onim svojim prevelikim konfekcijskim odijelima ne bih rekla da je tako dobro građen! Vidi mu se svaki trbušni mišić…

   Lesar je dotrčao do njih, lovačkim nožem odrezao poveću granu s obližnjeg drveta, pa s njom počeo odlučno, žestoko u sitnim, energičnim trzajima lupati po gorućem šatorskom krilu.

   – Pogledaj ga – nakezio se neki iz mladeži. – Izgleda ko neka domaćica koja na spidu klofa tepih.

   Šatorsko krilo uskoro je bilo ugašeno.

   – Dragutine, bila bi nam velika čast da se ti i tvoji laburisti priključite našoj Kukuriku kolaciji.

   – Neće moći ove noći – pokazao je Lesar red svojih sitnih, pravilnih zubiju.

   A onda je otrčao natrag prema šumi i ubrzo mu se silueta izgubila u tami.

   – Što li je taj radio u ovoj divljini – zapitala se Vesna. – Da nas nije špijunirao?

   – Ne vjerujem – procijedi Milanović. – I on se u ovim surovim uvjetima priprema za izbore, kao Rocky za boks-meč… Sad vidim tko nam je jedini ozbiljni protivnik.