Antonino, vruće mi je!, unjkavim je glasom mijauknuo Zoran Milanović, citirajući reklamni slogan za ledeni čaj, pa se s pola srca nasmijao vlastitoj šali. Tonino je iz frižidera donio obojici po još jedno pivo s okusom limuna i zavalio se pokraj Zokija na kauč. Toninova supruga Marijana otišla je u Šibenik na klapske večeri, a Zoran se spremno odazvao pozivu na momačko druženje u velikogoričkom stanu stranačkog kolege. Dok se val vrućine valjao županijom, njih su dvojica u klimatiziranom dnevnom boravku gledali Gooniese, što ih je obojicu vratilo u dane djetinjstva i duga popodneva ispunjena maštanjem o avanturama.

  – Tak mi se niš ne da, uzdahnuo je Zoki i gricnuo malo čipsa.

  Sad su na programu bile vijesti: reporter Andrija Jarak je, otirući s čela mokre pramenove, javljao kako je premijerka Kosor udarnički započela predizbornu kampanju, u manje od tjedan dana prešla je više od pet tisuća kilometara. Tonino i Zoran se alarmirano usprave na kauču. Kamera je bilježila premijerkine pohode: kod Vrgorca je otvorila autocestu, u Glini posjetila zatvor, u Špičkovini prerezala vrpcu na novom vatrogasnom domu, u Muću Donjem nasmijano poskakivala na suncu plešući kolo s djevojkama u narodnim nošnjama.

  – Ovo je ko reklama za trovremenski Taft!, zapanjeno će Picula, žmirkajući u nevjerici.

  – Jel nju sponzorira Duracell?!

U tajnom štabu

– Avantura počinje!, skočio je Milanović, tako naglo da se Tonino trznuo i prolio po hlačama malo piva.

  Energično je otresao s košulje mrvice čipsa i objavio:

  – Gooniesi će biti ništa prema onome što nam ja spremam!   

  Predstavnici Kukuriku-koalicije već su se drugi dan nalazili u najtajnijem sjedištu što ga je Zoran Milanović izabrao preko nekih svojih diplomatsko-planinarskih veza, i znojili se u toj podzemnoj nastambi u koju ih je šef koalicije doveo s povezima na očima. U prostoriji je bilo zagušljivo i vruće kao u traktorskoj kabini. Milanovićevi ljudi bezvoljno su hodali s cedevitom po hodnicima ili samo prstima mlitavo grebuckali po zidovima kao da će ispod kreča otkriti šifriran točan datum izbora.

Ovakvi su uvjeti najteže padali Radimiru Čačiću: satima je tupo zurio u izmršavjelog pijetla što ga je Milanović kao maskotu koalicije doveo sa sobom u tajni štab i napravio mu nastambu u kartonskoj kutiji. Taj se otužni pijetao u ovom skloništu bez prozora potpuno izgubio jer nije znao kad je zora, a kad noć, pa je svakih pola sata ispuštao slabašan kukurijek od kojeg bi se svi u isti tren trgli.

  – Znam da ste svi pomalo napetih živaca, ali ovdje smo s čvrstim razlogom, hrabrio je Milanović kolege.

  – Zajedno ćemo osmisliti predizbornu kampanju, tako moćnu da će spržit Jadrankine baterije, bacit u sjenu Sanaderov povratak, učiniti vladajućoj stranci ono što…

  – Ono što terenac u sudaru učini peglici!, nadopunio ga je Čačić, ponesen Milanovićevim iznenadnim valom poleta.

  – Baš tako, hvala ti Radimire, drugarski će Zoki.

  – Zato, upregnimo svi moždane vijuge i bacimo se na planiranje kampanje. Kao što znate, s nama je oko tucet dečki iz Mladeži SDP-a, oni imaju blokove i kemijske s našim logom i zapisat će sve vaše ideje.

  – Na usluzi!, iz kuta mahne blokićem Daniel Mondekar, predstavnik Mladeži. 

Zec i kornjača

– Ubrzaj malo, sad će Dnevnik, zajedljivo je dobacio Milanoviću.

  – Dobro, onda ćemo kasnije nastaviti. Ali imajte na umu da nemamo puno vremena – Kosor nas već vodi za jedan krug, rekao je.

  I zaista: opet je na Dnevniku bio prilog o nekom premijerkinom putovanju.

  – Ova je nešto naučila od onih fejsbukovaca, pomalo je zlobno prokomentirala Vesna Pusić.

  – Trčkara nasumice, nepredvidljivo po Hrvatskoj, kao što su oni po Zagrebu.

  – Da mi je znati u kojim se kolima vozi, promrsio je Čačić.

  – Sigurno u nekom nabrijanom japancu. Čudi me da se već nije u nekog zapičila na autocesti.

  – Ku-ku-ku-riku!, oglasio se pijetao, promilivši iz kartonske kutije jedno svoje izbuljeno oko.

  – Umukni!, Čačić se stresao kao na električnoj stolici.

  – Neka netko od ovih iz Mladeži SDP-a ušutka tu turopoljsku ptičurinu! Neka nešto rade…

  Agilni Mondekar odmah je doskočio iz druge prostorije, ponudivši se da će u podrumskoj prostoriji u kojoj je nekad valjda bila mučionica, zaklati tog nesnosnog pijetla i skuhati im od njega dobru, krepku juhu.

  – Pa da si sad u vrijeme izbora nakopamo na vrat momke iz kampanje Luke Nižetića koji je pijetlove proglasio svojim najiskrenijim prijateljima? Ne dolazi u obzir, rekla je Vesna Pusić.

  – Pa tko će to saznat, nitko ne zna gdje smo, ni mi sami nemamo pojma, rekao je mladi esdepeovac.

  – I najstrože čuvane tajne na kraju budu otkrivene. Znat će se ubrzo i za ovo naše tajno sjedište, ali tad će nas biti briga. Najvažnije je da sad dobijemo malo na vremenu i da nas nikakvi novinari, ni oni najuporniji ala Andrija Jarak, ne ometaju, poučio je Milinović žutokljunca.

  – Ali mi ovdje po čitave dane pod milim bogom ništa ne radimo, prikopila je Vesna Pusić.

  – Samo jedemo čokoladice, zobamo kikiriki, pržene bademe i gledamo na vijestima kako Kosorica paradira po cijeloj zemlji.

  Milanović je osjetio da koalicija tone u malodušnost pa je opet skočio na noge.

  – Ustvari, ovo s nama Kukurijekavcima i Kosoricom podsjeća me na onu itekako poučnu basnu o zecu i kornjači. U ovom našem slučaju svakome je jasno da je premijerka zec, a mi kornjača…

  – Mrzim da me uspoređuju s kornjačom!, dreknuo je Čačić.

Sukob ljevice

  – Ja nisam kornjača, opet se javio Čačić.

  – Ja sam Audi R8 Spider, a premijerka je…tricikl!

  – Dobro, dobro…, pomirljivo će Milanović.

  – Što ti meni stalno dobro, dobro…, osorno odbrusi Čačić.

  – Otkako si nas dovukao u ovu ježevu kućicu, stalno me nešto nadmoćno smiruješ kao da sam neki neurotik na kojeg se više uopće zaozbiljno ne računa!

  Milanović krišom pogleda Vesnu Pusić i zakoluta očima. Onda se okrene Čačiću i prijateljski ga potapše po ruci:

  – Ma ne, što ti je…

  Radimir se bijesno izmakne tom dodiru.

  – Čuj, obojica znamo da moja želja da se dokažem kao premijer premašuje tvoje političko iskustvo. Indolentni mužek!, zapucketao mu je prstima pred nosom pa se okrenuo k Vesni i histerično se isprsio.

  – Vesna, reci molim te koji od nas dvojice više izgleda kao odlučni, dostojanstveni premijer? Ja ili ova oborena vrba?

  Vesna ih obojicu odmjeri.

  – Pa ti ga, Radimire, doista natkriljuješ u ramenima barem za pedalj. Ali, s druge strane, Zoran ima blago ukošene oči koje naglašavaju njegovu prijaznu narav…

  – Ma daj, bježi!, otpovrne Čačić nestrpljivo.

  Onda se opet obrati Milanoviću.

  – Čuj, misliš da ja ne vidim što radiš! Sebe si zakucao na sve liste, a mene si stavio samo na varaždinsku… Što da ja radim s tim Varaždinom!?

  – Varaždin je lijep barokni gradić…., započe Zoran mirno.

  – Da tamo jedem na kile sira i vrhnja i smiješim se lokalnim foto-reporterima u njihove zastarjele foto-aparate? Ja koji jedini od vas imam najdeblje šanse da postanem premijer?

  Svi se na ovo zasmijulje, čak je i pijetao iz kutije ispustio nekakav ton koji je Čačiću zazvučao vrlo sarkastično. Ošinuo je ptičurinu mrzilačkim pogledom.

  – Daj Radimire, nije vrijeme za ispucavanje osobnih taština, to nas na kraju uvijek i ošteti na izborima, ubaci se Ivan Jakovčić koji je dotad noktom pratio linije na kariranom uzorku svojih kratkih hlača.

  – Poslije ćemo o raspodjeli izbornih jedinica. Vidiš da sad imamo hitniji problem, Kosorica piči posvuda kao ptica trkačica…

  – Nije ona ptica trkačica, ona je gegava pura, sporija od kosilice. Nek se utrkuje sa mnom, ostavit ću je kod naplate cestarine u Karlovcu i mahnut joj iz Macole, rekao je Čačić, sad već primireniji.

  Sve ga je ovo iscrpljivalo. Plitko dišući, zatvorio je oči. Opet mu se učinilo da je negdje gore, izvan ovih zidina, začuo orla. Mozak mu je od vrućine kuhao, u njemu su se rojile neobuzdane, pomalo nadrealne misli: vidio je kako premijerka pred nastup u nekom ličkom selu stavlja na glavu onu crnu maramu kojom se pokrila kad je Papa došao na Pleso.

Najednom, odnekud se iz visina sruči orao i počne u krugovima nadlijetati skup. Za tren oka svi se okupljeni mještani poplašeni rasprše uokolo, a premijerka ostane sama usred poljane, mašući onom crnom maramom kao da će se time obraniti od zlokobnog orla. S tom slikom pred očima, Čačić je zapao u drijemež nakon Dnevnika. Tajnim štabom zavladala je totalna fjaka.   

  – Hej, koalicijski partneri!, pljesnuo je Milanović rastegnutom auto-antenom po rasklopnom stolu za roštilj-partije.

  – Nismo se ovdje došli nahrkavat uz televizor! Moramo osmisliti našu kukuriku-turneju. To mora biti vrlo osmišljena, prepoznatljiva turneja!

  – Možda da povedemo Juliana Rachlina i njegov prateći orkestar?, predloži Mondekar.

  – Fušaš, ukori ga Milanović.

  – To je već prije predložio Josipky i odbili smo u startu. Rachlin je skuplji od Severine i Thompsona zajedno.

  – Možda bismo mogli u kampanju krenuti balonima, predložio je Jakovčić.

  – Kao u romanu Julesa Vernea…

  – Evo, ovo je već nešto, ovo nije loša ideja, pohvalio ga je Milanović.

  – Imam ja našto pametno za predložit, ustane Čačić i nakašlje se.

  Šutke je uzeo antenu iz Milanovićeve ruke, stao s njom pred kartu Hrvatske i vrškom antene upro u točku na kojoj je masnim crnim slovima pisalo Vukovar.

  – S najkrajnjijeg ugla sjeveroistočne Hrvatske, otpočeo je klizeći vrškom antene po zeleno obojanoj panonskoj ravnici, pičimo terencima koji na krovu imaju ogromnu – al ono, fakat ogromnu kokotsku krijestu! Terenci su ofarbani u plamene boje koje sugeriraju odlučnost, vatrenost, pijetlovsku odlučnost.

  – To je popalio iz filma Glup, gluplji, zajedljivo došapne Jakovčić Slunjskom, nezadovoljan što je njegova ideja s balonima tako brzo otpisana.

  – Ma pusti, nek barem ovo bude po njegovom, inače će tu počet razbijat, otpovrne Slunjski.

  Čačić se razmahao antenom.

  – Iz Vukovara vozimo Slavonijom prema Zagrebu, autoput od Osijeka je okej, možeš jurit dvjesto pedeset, samo šibaš, fijuuuu, zanosio se Radimir svojom vizijom.

  – Krijeste na terencima vijore se kao pobjedničke zastave, klince iz Mladeži uposlimo da predvođeni Željkom Jovanovićem kukuriču kao na svadbi, totalno ludilo, ljudima će to »kuriku« uć u uho kao Rozgina Bižuterija, i to je najvažnije, onda ih imamo…

Plan putovanja

– Prepustite sve meni. Uskoro će se Kosorica naklizat kao ljetna guma na gospićkoj poledici… Ta njena fejsbuk strategija završit će kao i sami prosvjedi!

  Radimirov žar zapalio je iskru volje u dotad apatičnoj koaliciji: Milanović je zadovoljno strizao ušima, Jakovčić je kraće podvrnuo hlačice, Mondekar je donio novi vrč cedevite pa su, osvježeni, ideju o kukuriku turneji nadopunjavali novim kreativnim detaljima i na karti iscrtavali plan putovanja.

  U mračnom skloništu oči su im se odvikle od sunca: kad su nakon tri dana konačno izašli na svjetlo dana, nekoliko su trenutaka dezorijentirano, slijepo škiljili. Kad su otvorili oči, već je sve bilo gotovo: iz visina prema njima spuštao ogromni orao, sjena njegovih raširenih krila prešla im je preko lica i oni preplašeno pogledaše uvis, u ptičurinu koja je dostojanstveno i mekano klizila prema krošnjama rijetkih stabala na proplanku, i još niže, prema niskom raslinju, prema kartonskoj kutiji koju je u naramku držao Milanović… U idućem trenutku, orao je spretnim pokretom kandžama dograbio pijetlića, koalicijsku maskotu, i s njime se opet vinuo uvis. Koalicijski partneri zamukli su u nevjerici.

  – Ovo nije dobar znak, prvi je do riječi došao Čačić.

  Podignute glave gledao je za pijetlom koji se nemoćno koprcao u orlovu stisku i promuklo kriještao, lamatajući nožicama u panici.