Ivan Čehok / Foto Arhiv NL
Mene podsjećate na dragog Isuseka, imate istu kosu i bradu, odvažio se primijetiti religiozni polaznik Čehokove radionice »etika za pritvorenike«. Iako se radionica pokazala promašajem, u Čehoka se iznenada probudila spoznaja o svojoj pravednosti
Ivan Čehok se nikako nije mogao naviknuti na pritvor. Tako se naglo, iznenada, obreo ondje – kao sudionik u frontalnom sudaru. Jedan tren voziš praznom cestom u sunčano popodne, u drugom se u tebe zabije netko iz suprotnog smjera tko je zaspao za volanom; i ti izlaziš iz slupanog automobila, jedva živ, u šoku, teturaš prema pločniku i sve boje su odjednom intenzivnije nego ikad prije.
Moje su nebo vezali žicom…, ojađeno bi protisnuo, pomislivši na sve što mu je oduzeto: dokono bicikliranje varaždinskim ulicama, rad na novome, revidiranom udžbeniku iz etike za srednje škole, predavanje studentima…
Taj je osjećaj ovdje u Remetincu pratio varaždinskog gradonačelnika cijelo vrijeme. Jedina je iznimka bilo onih nekoliko bunovnih trenutaka neposredno nakon buđenja: okrijepljen snom, protegnuo bi se i zadovoljno coknuo pa rukom zagladio kosu i zataknuo za uho pramen koji mu je u snu pao na usne. Spokoj bi, međutim, nestao čim bi otvorio oči i postao svjestan tanahnog hrkanja svoga cimera, mladića iz Prepuštovca koji nijednom nije promijenio čarape otkako su završili zajedno u ovom skučenom sobičku u Remetincu. Vrijeme do doručka provodio je zagledan u prljavi radijator i rešetke na prozoru, prizor koji ga je podsjećao na stihove Električnog orgazma.
– Moje su nebo vezali žicom…, ojađeno bi protisnuo, pomislivši na sve što mu je oduzeto: dokono bicikliranje varaždinskim ulicama, rad na novome, revidiranom udžbeniku iz etike za srednje škole, predavanje studentima… Ovo potonje posebno mu je nedostajalo; ispunjujući razgovori s mladim intelektualcima koji su teoriju etike halapljivo srkali s izvora znanja, kao što je njegov smrdonogi cimer srkao acidofil u zatvorskoj menzi.
Pred zgradom varaždinskog poglavarstva, fotoreporteri su ga okružili kao zloguke vrane papigicu koja je slučajno odlepršala s prozora nekog stana i sad paralizirano stoji, zaplašena tolikim prostorom, krošnjama punim grabežljivaca. Od nametljivih objektiva branio se zaklanjajući lice kosom, a kad je pokraj sebe uočio nekog mršavog magarca, znao je da je to san. Svejedno, zajahao je magarčića, podbo ga petama i u sitnom kasu stao bježati od novinara prema obali Drave… Za njim su trčali Varaždinci i ogorčeno vikali: »Černi vrag ti kosu popasel!«
Iz sna ga je prenuo zatvorski čuvar koji je pendrekom prešao preko rebrastog otvora na vratima ćelije.
– Hej, kosmati. Dođi, ideš na šišanje, ošišal bu te naš frizer, možeš birat kakvu ćeš frizuru: rojsicu ili mesićevku – smijuljio se čuvar, otključavajući vrata.
Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da mu taj tip prijeti njegovom najvećom noćnom morom. Šišanje na kratko: od toga je strepio više nego od scenarija poznatih mu iz filmova o zatvorskim pobunama. Zaista, teže bi mu pala promjena frizure nego da mu kakav mišićavi, tetovirani razbojnik plete pletenice i tepa ženskim imenom.
– Šišanje, ne! Ovo je moj identitet, pobunjeno je zacijukao prošavši prstima kroz kosu razdijeljenu u masne rezance. Tuga ga je hvatala zbog svih onih preparata za sjaj kose i njegujućih ulja za masažu tjemena, koje ovdje nije mogao koristiti.
– Osim toga, rojsica nije frizura!, rekao je ucviljeno, glasom punim piskutave tjeskobe.
Ispočetka mu je teško palo to što je upravitelj odbio dopustiti mu da vodi radionicu. Navodno je statut institucije onemogućavao takvu vrstu kolektivne aktivnosti.
Ej, panduru / ne diraj mi kosu / jer za kosu / dobit ćeš po nosu, pjevušio je u sebi te stihove koje je jednom čuo na nekoj utakmici u Varaždinu
– Poštujem tvoj plemeniti poriv da pomogneš zajednici, ali ovo je istražni pritvor, tu nema dobrovoljnog rada ni edukativnih programa. Nakon suđenja, moći ćeš to pokrenuti u Lepoglavi, tamo imaju sjajnu radionicu rukotvorina, radionicu za rezbarenje okvira za goblene…, tješio ga je upravitelj.
To ga je malo smirilo. Rad sa studentima zbilja mu je bolno nedostajao; pitao se koga su doveli da ga zamijeni, sad na kraju akademske godine, i tko će ocijeniti kolokvije iz teorije etike, koje nije stigao pregledati.
– Još nešto. Sigurno me neće ošišati?, molećivo je pitao Čehok, provjeravajući još jednom, za svaki slučaj, one čuvarove prijetnje.
– Ej, panduru / ne diraj mi kosu / jer za kosu / dobit ćeš po nosu, pjevušio je u sebi te stihove koje je jednom čuo na nekoj utakmici u Varaždinu. Šetao ju ukrug po remetinečkom dvorištu za vrijeme dnevne rekreacije. Jutro je bilo prekrasno, sunčano i mirisno. Prije to nije mogao ni zamisliti, ali ovdje se, unutar zatvorskog kruga, sve češće znao osjećati sigurno, rasterećeno od iznurujućih saborskih i gradonačelničkih obaveza.
Rastužio bi se jedino kad bi mu misli skrenule na inicijative koje nije stigao ostvariti: na primjer, gej-bicklijadu koja je trebala postati tradicionalni, originalni varaždinski Gay Pride. Zamišljao je zastavice duginih boja koje slobodno vijore zataknute za košaricu njegova bicikla, i građane koji mu se vedro smiješe, ponosni što žive u gradu s najliberalnijim gradonačelnikom u Hrvatskoj.
Šećući tako, iznenada mu na um padne uzbudljiva ideja. Okrene se prema Smrdonogom koji se bezvoljno vukao po šljunčanoj stazi.
– Čuj, znaš za moju ideju o radionicama iz etike? Statut ih brani, ali mislim da možemo zaobići pravila…, povjerljivo se primaknuo cimeru. – Tko nam brani da, recimo, radionice držimo za vrijeme dnevne rekreacije, ovdje u dvorištu?
Smrdonogi je šutke mrdnuo nožnim prstima koji su stršali iz gumenih natikača.
– Vidim da si skeptičan. Ali, kažem ti, uspjet ćemo. Ti samo okupi zainteresirane i možemo započeti već sutra; bit ćemo kao grčki filozofi peripatetici koji su do dubokih spoznaja dolazili hodajući… Bit ćemo špancir-etičari!
Bit ćemo kao grčki filozofi peripatetici koji su do dubokih spoznaja dolazili hodajući… Bit ćemo špancir-etičari!
Za radionicu se prijavio njegov cimer Smrdonogi koji je jureći na biciklu krao torbice gospođama u Prepuštovcu; profesor iz afere Indeks, koji je studentima poklanjao dvojke u zamjenu za tristo eura; religiozni penzioner iz Velike Mlake koji se samozadovoljavao na ulici i političar koji je pogodovao građevinskoj tvrtki na štetu proračuna. S njime je Čehok odmah osjetio povezanost.
Špancir-etičari su u grupici šetali dvorištem.
– Nadao sam se da će biti više zainteresiranih, ali dobro je i ovako, pokazalo se da je rad u malim grupama dinamičniji i uspješniji. Ako se slažete, započeo bih s razmatranjem kontradiktornosti u Kantovoj teoriji o kategoričkom imperativu i konceptima o slobodi, progovorio je Čehok svojim profesorskim tonom; nesvjesno se i uspravio, autoritarno kao za katedrom.
– Prvo, jeste li svi upoznati s Kantom?
– Jednom je neka žena izlila na mene punu kantu vode kad sam pod njenim balkonom raširio kaput, ozbiljno će perverzni penzioner.
Čehok mu strpljivo odgovori da ustvari misli na Immanuela Kanta, filozofa.
– Dok sam pisao prvi udžbenik »Etika 1: čovjek – biće susreta«, previdio sam važnu poveznicu između metafizike morala i ideje dužnosti; ustvari raskorak između tih dviju sfera, koji se ne može pomiriti jednostavnim inzistiranjem na imperativu uma…, govorio je Čehok, bujno gestikulirajući u hodu.
Špancir-etičari hodali su oko njega zamišljeno pognutih glava.
– I ja mislim tako, ako sam vas dobro razumio. Dužnost je jedno, moral je drugo, a čovjek kad malo odvagne neke stvari, spozna da je najisplativije napraviti nešto sasvim treće. Jer moral i dužnost su apstrakcije, kaj ne? A čovjek mora od nečega konkretnog živjeti, na primjer, od prodaje ispita. Igraš s kartama koje su pred tobom…, slegnuo je ramenima profesor iz afere Indeks.
– Mislim da je takvo rezoniranje odveć simplificirano…, pokušao je intervenirati Čehok, ali ga je prekinuo Smrdonogi, pomalo razljućeno.
– I kakve veze uopće ima moral s etikom? Ja sam normalan tip, ali mi je više dosta toga da me etiketiraju kao razbojnika, samo zato jer sam opelješio par torbica u kojima je sve skupa bilo jedva za otić na ćevape! Vi govorite o teoriji, ali praksa je nešto drugo…
Čehok je očajavao. Ovi tipovi nisu imali baš nikakvog pojma o etici.
– Da vas pitam nešto. Zašto ste se vi uopće prijavili u ovu radionicu? – Čehok je nestrpljivo raširio ruke.
Dok je u menzi sjedio sučelice cimeru koji je žudno srkao acidofil, Čehok je sa žaljenjem morao zaključiti da je radionica bila čisti promašaj.
Nekoliko trenutaka svi su ga pokunjeno gledali.
– Mene podsjećate na dragog Isuseka, imate istu kosu i bradu, odvažio se religiozni penzioner.
– Meni je dosta etiketiranja, priznao je Smrdonogi.
Čehok je razočarano uzdahnuo i pogledao oko sebe. Je li mu se to samo učinilo, ili mu je onaj tetovirani tip s rojsicom upravo namignuo s drugog kraja dvorišta?
Dok je u menzi sjedio sučelice cimeru koji je žudno srkao acidofil, Čehok je sa žaljenjem morao zaključiti da je radionica bila čisti promašaj. Ipak, nešto je dobro izniknulo iz tog iskustva: sad je znao na čemu će temeljiti svoju obranu na sudu. Dobro je rekao Smrdonogi, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo! A on, kao predani profesor etike, koja je tako kompleksna i ambivalentna stvar, morao je vlastitom kožom iskušati etiku i u praksi! Morao je to učiniti da bi ostao vjeran svojim visokim predavačkim standardima, da ne bi iznevjerio učenike koji tako zahvalno primaju znanje koje im on dijeli. Učinio je to za dobrobit obrazovnog sustava, koji inertno i lijeno prenosi neke trule, prastare teorije, bez da ih kritički obradi, prilagodi suvremenosti, iskuša u stvarnosti!
Zanesen naglo probuđenom spoznajom o svojoj pravednosti, Čehok je staklena pogleda gledao preda se i vrtio po stolu čašu soka od borovnice. Religiozni pervertit ga je gledao otvorenih usta:
– Pretvorio je vodu u vino!, zakliktao je, trijumfalno upirući prst u njega i tu čašu s crvenom tekućinom.
– Rekao sam vam! Rekao sam vam!
