D. KOVAČEVIĆ
Zorana Milanovića su negativni rezulati anketa o popularnosti osobno pogađali, grafikoni su ga onespokojili, krivulja je bila u rapidnom opadanju, kao spolna moć ovih penzionera koji su se, tu pred uredom, kao promrzli golubovi muvali po Iblerovom trgu
Enerđi riđuvenejšn, zamišljeno je prošaptao Zoran Milanović, slušajući kako sonorni odjek njegova glasa ispunjava SDP-ov ured na Iblerovom trgu. Bilo je nešto hipnotičko u tim riječima, one su ga na neki čudan način smirivale. Znao ih je ponavljati u samoći otkako je prvi put čuo Stipu Mesića kako djetinje razdragano reklamira tretman koji mu navodno vraća polet i vitalnost.
Zoranu bi takav tretman dobro došao, ovih je tjedana bio pod stresom, loše je spavao otkako su ga novinari – proklete pirane! – uzeli na zub zbog onih par komada sirove ribe koja je, ruku na srce, imala okus dimljenog opanka. A sad i ovi novi rezultati ankete o popularnosti! Po načinu na koji mu ih je jutros uručila tajnica, obazrivo skrećući pogled u stranu, odmah je znao da stvar ide sve više nizbrdo.
Da, Zorana Milanovića su negativni rezulati anketa o popularnosti osobno pogađali, grafikoni su ga onespokojili, krivulja je bila u rapidnom opadanju, kao spolna moć ovih penzionera koji su se, tu pred uredom, kao promrzli golubovi muvali po Iblerovom trgu. Gledao je kako tegle te svoje šugave vrećice i na njih projicirao tromu mržnju.
Milanović nije mogao shvatiti zašto ga raja ne voli. Bio je pristojan momak, u svakom pogledu uzoran, nije mu se imalo što iskopati iz prošlosti. Najveća njegova bruka bilo je ono kad je u testu iz povijesti, nakon cijelog semestra učenja o kolonijalizmu, na pitanje: »Što su kolonije?« odgovorio je: »Kolonije su kolone deva.« Odgovor mu je priskrbio nadimak Deva, koji su spremno prihvatili i učenici i profesori. Eto, to je bila najveća bruka Zorana Milanovića. Nije krao umjetnine kao bivši premijer, nije dao izgraditi reflektore na svome školskom igralištu kao onaj rumeni ministar, nije opremao stan perverzno skupim policama kao Ivo Banac, nije bio ubojica na cesti kao njegov kukuriku-kolega Radimir Čačić. Zašto ga onda puk ne voli?
Milanović nije mogao shvatiti zašto ga raja ne voli. Bio je pristojan momak, u svakom pogledu uzoran, nije mu se imalo što iskopati iz prošlosti
Zoran Milanović se opet osjećao odbačeno i malo, kao onaj nekadašnji smušeni tinejdžer s upaljenim aknama kojega su jednom prilikom grube djevojke iz obrtničke škole zavezale gumi-gumijem oko stupa javne rasvjete, s hlačama mrkva-kroja spuštenim do koljena.
Kad mu je nakon nekoliko uzastopnih poražavajućih anketa o popularnosti Davor Butković, gastro-kolumnist, plaho natuknuo da bi možda mogao unajmiti spin doktora, Zoran se uvrijedio.
– Ne treba meni neki spin doktor popravljati imidž, rekao je piskutavim glasom.
Butković je štapićima lovio po tanjuru klizave sojine klice. Bio je stvarno vješt.
– Pa ono… Pomoglo bi ti. I izborna je godina. Ako misliš da svojim haski-pogledom možeš osvojiti ženski dio biračkog tijela, krivo misliš. Sad padaju na Darinka Kosora, on ih podsjeća na Onura, upućeno će Butković.
Konobar im je dotočio vina.
– Ako je Darinko kao Onur, onda je Čobanković Ezel, kiselo dobaci Milanović.
– Ozbiljno, razmisli o tome. Nešto radiš krivo, a spin doktor će ti centrirat imidž. Sada ti je najtraženiji onaj koji je uspio stvoriti medijsku pomamu za Drpićevima, to dvoje imaju inteligenciju sardine, ali su omiljeni na cijelom Balkanu i u Njemačkoj. Buraz, taj je svemoguć. On bi mogao i Česića Rojsa vratiti u igru…, govorio je Butković kroz zadovoljno mljackanje.
Zoki je zamišljeno brljao po želatiniranom bubregu sjevernoatlantske foke u gnijezdu od matovilca, specijalitetu što mu ga je Butković znalački preporučio.
– Dajte mi još jednu spina…, ovaj, pina-coladu, rastreseno je rekao konobaru.
U centru za enerđi riđuvenejšn, dok je pokriven ugrijanim ručnikom ležao na fotelji nalik na one u zubarskoj ordinaciji i slušao instrumentalnu glazbu koja se kao maglica raspršavala iz zvučnika, Zoran Milanović se nikako nije mogao opustiti. Možda zato jer ga je iritirao glas voditeljice programa za opuštanje koja je u beskraj ponavljala: »Otpusti stres, polako ga izdahni, opusti se« – a možda i zbog čudnog prigušenog stenjanja momka koji mu je stajao iza leđa i masirao mu vrat gotovo sladostrasnim, lascivnim gnječenjem. Od toga se sav ukočio.
– Nisam homofob, to ne, pomislio je Milanović u sebi, kao da se na silu pokušava uvjeriti u to.
– Samo, zašto se uvijek za mene lijepe ti… gejevi?
Onda je, tko zna zašto, pomislio na bivšeg premijera Sanadera i kako bi on vjerojatno bio presretan da je sad na Zokijevom mjestu, tijela podastrta agilnim dodirima okretnog mladića. »Što ti je život? Jedan žeđa za onim čega drugi ima i previše«, pomisli Zoki uz uzdah, a maser pojača pritisak na čvornate zone u ramenima.
Nisam homofob, to ne, pomislio je Milanović u sebi, kao da se na silu pokušava uvjeriti u to.
Kad je seansa enerđi riđuvenejšna konačno završila, Zoran se prema dogovoru našao sa spin doktorom u rifrešment zoni. Bio je to energičan, naočit muškarac, izgledom nalik na suncem opaljenog križanca Nadana Vidoševića i Krunoslava Borovca. Dočekao ga je opušteno zavaljen u launđ-ležaljku, u pozi kojom poručuje »svijet je moj« ili možda »uhvatio me išijas«. U svakom slučaju, Zokija je impresionirao na prvi pogled.
– Doktor. Spin Doktor, protegne se muškarac i pruži ruku Milanoviću preko zdjele s voćem za rifrešment.
– Prijeđimo na stvar. Izborna je godina, nemamo vremena za gubljenje. Jeste li donijeli slike kako smo se dogovorili?
Zoran izvuče fascikl iz torbe i pruži ga Spin Doktoru. Kad su se preko telefona dogovarali za ovaj susret, Doktor je rekao Milanoviću da prvo mora dobro promisliti kakav imidž želi izgraditi u javnosti, kako želi biti viđen u očima hrvatskog življa. Rekao mu je da pripremi fotografije popularnih ljudi koji ga inspiriraju svojom osobnošću.
Doktor se zadubi u fotografije koje je Zoran uredno izrezao iz novina.
– Barrack Obama, dobar izbor. Boris Tadić, naravno. Ima frizuru k’o Jadranka Kosor kad se ono jednom bila sama ofarbala ehotonom, osim toga sve je okej, dobar imidž. Stipe Mesić, bravo. Od njega ćemo učiti o populističkom uvlačenju u dupe širokih masa – mumljao je Spin Doktor.
Zokiju se svidjelo što je čovjek tako izravan.
– I Madonna?, izvuče iz fascikla Zoki posljednju sliku.
– Što bi od nje naučio? Plesne korake?
– Ne… Impresionira me njena snaga, postojanost, to što je tako dugo na sceni, humanitarka, dio legende, pomalo će posramljeno Milanović.
– Slušaj, morali bi odmah razjasnit stvar, nagnuo se Spin prema njemu.
– Ti nećeš ući u legendu i boli te uvo za humanitarni rad. To nam nije cilj. Zaboravi Madonnu. Ti si političar, krvožedni mali političar koji se samo želi dokopati premijerske fotelje – jel tako?
– Pa je… – nesigurno je odgovorio Milanović.
– Odlučnije to malo! Reci što želiš. Ponavljaj za mnom: »Ja sam slavohlepni bizon i neću stati dok se ne uvučem u premijersku fotelju«.
– Ja sam slavohlepni bizon i neću stati dok se ne uvučem u premijersku fotelju, ponovio je Milanović.
– Tako je, razmišljaj kao bizon. Ponavljaj za mnom: »Hoću fotelju i jebe mi se za sve drugo«, reče Spin.
– Jest ću suši kad ja to poželim i nitko mi neće braniti da idem na enerđi riđuvenejšn!
– Hoću fotelju i jebe mi se za sve drugo, ponovio je Zoran, sad već malo ohrabrenije.
– Jest ću suši kad ja to poželim i nitko mi neće braniti da idem na enerđi riđuvenejšn!
– Jest ću suši kad ja to poželim!, katarzično je uskliknuo Zoki.
Ljudi u susjednom separeu okrenuli su se prema njemu.
Idući sastanak dogovorili su u »narodskijoj« atmosferi, tako je predložio Spin Doktor.
– Želiš pridobiti raju? Uči od Mesića. Sjeti se onih njegovih kavica s građanstvom, viceva, opuštenih šetnji u starom džemperu. To ljudi vole, da vide da si jedan od njih. Moraš intenzivirati izravnu komunikaciju s narodom, kužiš. Neka tvoji organiziraju nešto na trgu u subotu, neku akciju, da pokažete brigu za ljude – najbolje da to bude nešto što se tiče manjina… Samo nemojte Rome, oni su već isfurani. Pa se vidimo tamo, rekao je Spin Doktor.
Milanović je sve zapisao na papir.
– I pripremi neki vic, previše si uštogljen, rekao je Doktor.
U subotu je mladež SDP-a organizirala Dan svjesnosti o albinizmu. Milanović je u starom džemperu dijelio prolaznicima brošure u kojima je pisalo da ljudi s albinizmom ne vole naziv albino. Milanović se baš spremao novinarima dati izjavu o ovoj akciji, kad je banuo Spin Doktor i za ruku ga povukao u stranu.
– Znaš li što ćeš reći? Imaj na umu da je svaki medijski istup bitan, svaka izjava lokalnoj televiziji, čak i o debilnim temama poput ove. Razmišljaj kao bizon, vizualiziraj premijersku fotelju.
– Znam, znam. Ma ja sam ti već rutiner u tome, ono, bit ću opušten, reći ću da je penjanje dobro za zdravlje, za kardiovaskularni sistem, i onda malo nagazit na HDZ, standardna spika…
– Ha? – Spin Doktor je zgroženo podignuo Gucci naočale na gelom učvršćenu kosu.
– Kakvo penjanje?
– Pa alpinizam – zbunjeno reče Milanović, pruživši mu brošuru.
– O bože. Sada znam zašto su te u školi zvali Deva – u nevjerici će Spin Doktor.
– Kako si to saznao?, uvrijeđeno prošapće Zoran.
– Ja sam najbolji spin doktor na ovim prostorima, radim posao temeljito. Istražio sam, prezrivo uzdahne Doktor.
– Nego, pusti sad to. Novinari čekaju. Penjanje ne spominji, zaboravi penjanje. Reci samo da se ovo društvo mora suočiti s problemom vidljivosti manjina. Problem vidljivosti manjina, ponovi za mnom.
– Problem vidljivosti manjina. Okej, pokunjeno će Zoran.
– Umalo si se gadno izblamirao, Deva.
– Ne zovi me tako, reče Milanović i uputi se prema kamerama.
Nastavlja se…
