Prekopajmo Hrvatsku u vrtu Tonina Picule

Promaja Maje Hrgović

Maja Hrgović

18. rujan 2011 15:37

To je amfora puna zlatnih novčića, prošaptala je Kindl. Karamarko je promatrao amforu i među prstima uprljanim zemljom prevrtao novčić, pa je novinarima poručio: »Iskopano blago ćemo zaplijeniti, a Piculu privesti«

Premijerka Jadranka Kosor pročitala je negdje da je Mile Kekin poveo svoj bend, Hladno pivo, na duhovnu obnovu u Poljsku i taj joj se podatak vrtio po glavi poput hrčka na kotaču u tijesnom kavezu. Duhovna obnova – možda joj je baš to trebalo, sad kad su je svakodnevno smarali novi nastavci sapunice o crnim fondovima. Njezini su protivnici, anonimni delikventi, bili čudovišno uporni u perfidnim provokacijama: svakog jutra ju je, na primjer, pred zgradom dočekao jedan stari, poklopljeni lonac s mašnom. Nakupilo ih se već tridesetak i nije znala gdje će s njima.

  Onda se dosjetila: odnijet će ih na vrh nebodera, napuniti ih zemljom i u njih zasaditi biljke. Konačno će imati svoj vrt, malu zelenu oazu za kojom je oduvijek žudjela, ali život u stanu punom slika i tepiha nije joj dopuštao takvu ekstravaganciju.

  – Vrtlarenje i duhovna obnova, to ti dođe na isto. Malo fizičke aktivnosti i crnog pod noktima – to je lijek za dušu i tijelo!, bodrio ju je Karamarko kad mu je povjerila da se, nakon što je na vrhu zgrade posadila prve sadnice, osjećala nekako čilije, sretnije.

  – Imam jednog frenda koji dila one kalifornijske gusjenice za eko uzgoj, mogu ti ih povoljno nabaviti, povjerljivo se nagnuo prema njoj preko stola u stranačkoj središnjici.

  – Hvala ti, Karamarko, rekla je Jadranka, pomislivši kako nikad dosad ustvari nije zapazila ministrov vibrantni, muževni šarm.

  Spokojnu podnevnu tišinu ureda odjednom je narušila muha koja je nametljivo stala kružiti iznad stola. Sa zanimanjem je gledala kako se Karamarkova mišićava nadlaktica napinje dok posve koncentrirano, nabrana čela, uzdignutom pesnicom prati histerični let zunzare. Kad muha napokon sleti na stol, Karamarko je preciznim, čvrstim pokretom pljesne i zdrobi svojom novom hadezeovskom iskaznicom. Zvuk udarca trgne premijerku iz snatrenja.   

Sramotan vic

Nadala se da će je kod kuće čekati još jedan lonac: u staračkom domu u kojemu je popodne svečano otvorila novu knjižnicu, krišom je odlomila nekoliko grančica petunija i sad je jedva čekala da i njih posadi gore na krovu, gdje su se već počele zelenjeti neke ukrasne sadnice. Dok se vozač probijao kroz večernju gužvu kod Maksimira, otvorila je oglasnik i prstom klizila po oglasima, tražeći povoljan set za automatsko zalijevanje biljaka. Nije kanila dopustiti da joj cvijeće pati dok je ona na predizbornim putovanjima.

  Pogled joj zapne na kutak s vicevima koje su redakciji oglasnika slali korisnici. Nagrađeni vic glasio je ovako: »Ide premijerka gradom i priđe joj neki ljubazni Rom, stisne joj ruku i čestita na svemu što radi. ‘Jeste vi u HDZ-u?, upita ga Kosorica. ‘Ne, ja sam sitni lopov’, odgovori Rom.«

  – Kakva bezobraština! Kakva nesnošljivost prema etničkim manjinama! Kakva uvreda za HDZ!, premijerkino dobro raspoloženje usahlo je kao ona perunika kojoj je nešto progrizlo gomolj u loncu.

  Iz zoološkog vrta čula se razjarena rika lava. Okrenula je Karamarkov broj.

  – Čuj, imaš potpuno pravo. Vrtlarenje i duhovna obnova – to je isto. A ovom društvu, punom mržnje, definitivno treba duhovna obnova!, govorila je odrješito.

  – Okupi sve estradnjake koji su pjevali u našim kampanjama i nađimo se ujutro ispred središnjice. Neka svi obuku udobnu odjeću i ravne cipele.

  – Da… Da…, smeteno je govorio Karamarko. Misli su mu još bile na uzbudljivoj epizodi Ruže vjetrova koju je bio gledao kad ga je prekinuo premijerkin poziv.

  – U deset ispred središnjice, potvrdio je i počešao se iza uha plastificiranim uglom ganc-nove stranačke iskaznice.

  – Dragi estradnjaci, prijatelji HDZ-a, započela je Kosor svečano kad su novinari namjestili kamere.

  – Kao što znate, napadaju nas sa svih strana, prozivaju, ismijavaju, lažno optužuju. Dosad smo dostojanstveno šutjeli, a od danas ćemo se aktivno početi braniti od tih napada. Vlastitim ćemo rukama skinuti ljagu s naše stranke. Kopat ćemo – doslovno! – rukama i nogama, dok ne dokažemo da su optužbe o crnim fondovima lažne.

  Žak Houdek i Vanna zbunjeno se pogledaju.

  – Što rade one motike?, alarmirano došapne pjevač, pokazujući podbratkom na nekoliko tuceta vrtnog alata s dugim drvenim drškama oslonjenima o zid središnjice. Vanna tupo slegne ramenima.

  Premijerka je, pak, nastavljala svoj govor.

  – HDZ se neće više stidjeti, neće biti taocem ni žrtvom onih kvarnih elemenata koji su dokaze o korupciji zakopavali u svoje vrtove. HDZ će postupiti europski transparentno i pokazati javno svoje prljavo rublje. Ako je to cijena koju moramo platiti da prestanemo biti predmet viceva, napravit ćemo to: prekopat ćemo sve hadezeovske vrtove i vidjeti tko što krije!, uzviknula je premijerka i navukla žute vrtlarske rukavice.

  – Na što konkretno mislite kad kažete da ćete prekopati vrtove?, upita netko od novinara.

  – Na ovo!, otpovrne Jadranka i zaputi se prema hrpi vrtlarskog alata. Uzme jednu motiku i zamahne njome.

  – Nenajavljeni krećemo od jednog do drugog hadezeovca, i kako bi rekao naš ministar policije, radimo pretres. Nećemo stati dok sve ne prekopamo. Kod koga nađemo nešto problematično, taj leti van iz stranke. Vrlo jednostavno: slijedit ćemo Voltaireov savjet i početi od vlastitog vrta!

  Kombiji su već čekali pa estradnjaci, novinari i premijerkina ekipa uskoče u njih i krenu na put.    

Ljuta opozcija

  – Hej, dođite ovo vidjeti! Odmah!, štabom Kukuriku koalicije prolomio se uzbuđeni cijuk Zorana Milanovića.

  Svi su pojurili u sobu s televizorom, u kojoj je Radimir Čačić za kompjuterom u kutu igrao igricu »Brzi i žestoki«, tijelom se zabacujući lijevo-desno u suglasju s nabrijanim autom kojim je upravljao na krivudavoj stazi.

  – Radimire, možeš to ugasiti? Na teveu su izvanredne vijesti, rekao je Milanović.

  – Pusti me, pobjeđujem!, otresao se Čačić.

  Milanović je pojačao zvuk na televizoru; Mislav Bago je ushićeno, s nešto pjene u kutu usana, govorio kako je premijerka napravila prvi korak u revoluciju koju svi oduševljeno pozdravljaju, čak i oni koji ne gaje simpatije prema vladajućoj stranci, kako je redakcija zatrpana pozivima ljudi koji se žele priključiti kopanju i kako je u posljednjih sat vremena razgrabljena ponuda motika na vikend akciji u Pevecu.    – Kakvo kopanje, što…?, promucala je Milanka Opačić, pospano zureći u Žaka Houdeka na ekranu. Prikazan je zatim premijerkin jutrošnji govor pred središnjicom HDZ-a, ukomponiran u izvještaj reporterke koja se odjavila ganuto ponovivši premijerkin usklik: »Prekopajmo Hrvatsku!« 

Milanović je daljinskim ugasio TV i tromo klonuo na kauč.

  – Jesemti! Uvijek nas zafrkne ta Kosorica, čim se malo opustimo, pregazi nas. Prekopajmo Hrvatsku – genijalan naziv kampanje! Zašto se mi toga nismo sjetili?!, dotučeno će Milanović.

  U kutu za kompjuterom, Čačić je izgubio utrku i bijesno lupnuo po tipkovnici, onako kako je, prema iskazu svoje djevojke, Horvatinčić lupnuo po zakazalim komandama jahte.

  Tim kopača predvođen Jadrankom Kosor, na prepad je stigao kod ministra zdravstva Darka Milinovića.

  – Darko, izađi molim te iz kuće, viknula je premijerka.   

Uspuhani Houdek

Milinović je bio usred radova. Njegova glava, osuta krečom od farbanja zidova, izvirila je kroz prozor venecijanskih obruba na nedovršenoj obiteljskoj trokatnici. 

  – Što je ovo, seljačka buna?, namrštio se ministar, gledajući sve te političare i estradnjake s lopatama.

  – Prekopavamo vlastite stranačke vrtove, viknula je ozarena Jadranka.

  – Svaki vrt ćemo prekopati i pokazati tko što skriva, a tko je čist.

  – Ali, ne možete, ljudi, žena mi je posadila đirane, oštetit ćete ih. Pa ne može se to tako! Ovo bazdi na oktobarsku revoluciju, što ti je, Jadranka?, uspaničeno će Milinović.

  – Družino, kopaj!, usklikne ona, ne obazirući se na apele.

  Nakon dvadesetak minuta krtičjeg kopanja, Houdek je jedva hvatao zrak.

  – Ma znate kaj! Ne mogu ja ovo, prosoptao je, odljepljujući znojnu majicu s trbuha.

  – A kad malo bolje razmislim, zašto bih ja ovo i trebao raditi? Istina, pjevao sam za HDZ, plaćen sam za to, i moja je savjest čista. Vi me izrabljujete! Izmanipulirali ste me!, uspuhao se pjevač, ljutito se obrušivši na premijerku.

  Jadranka je zaustila da nešto kaže, ali Karamarko ju je pretekao. Dlanom je s čela obrisao graške znoja i oslonio se o dršku pijuka pa povjerljivo prišapnuo pjevaču:

  – Ovo je reality show. Bit će strašno popularan. Mega-injekcija za karijeru, rekao je i namignuo.

  Houdek zainteresirano strizne ušima.

  – Ozbiljno?

  – Ozbiljno. Vidiš sve ove kamere? Radi se o novoj licenci, »Zvijezde kopaju«. Veliki hit u Brazilu, osvaja sve kontinente. Nisi čuo za to? Nemoj sad odustati, bit ćeš zaštitno lice prve sezone, ovo je tvoja šansa. Razmisli o tome, dobacio je Karamarko pa opet prionuo kopanju.

  Houdek je rupčićem otro lice, mahnuo kamerama, pa s osmijehom žustro nastavio kopati.

  Premijerka je bila očarana Karamarkovom intervencijom; načinom na koji je dovitljivo i diplomatski glatko sačuvao jednog radnika. Preko oka je gledala kako zavrnutih rukava zabacuje pijuk i stamenim pokretima razlohava tvrdu zemlju. Tko zna zašto, pomislila je na Pahora, na ono kad je htio frajerski ubaciti dvije cjepanice u kamin, ali si je, dežmekast i nespretan, prignječio prst do krvi. Ne, Karamarko nije takav. On je mnogo muževniji, i strastveniji.

  – Evo nešto, objavio je Karamarko, sagnuvši se nad nešto veliko što je stršalo iz zemlje. Objema je rukama podignuo – svinjsku lubanju.

  – Što je ovo?, upitali su Milinovića.

  On je uplašeno stajao u vrtu.

  – Što je ovo? Je li ti to ostalo od nezakonite svinjkolje?, isljednički ga upita Ivana Kindl.

  – Ma nije, bilo je to u vrijeme svinjske gripe. Mislio sam tu lubanju postaviti na njivu, uplašiti seljane i natjerati ih da se cijepe.

  – Eto, priznao je!, vikne Karamarko novinarima.

  – Tako treba, kroz katarzu priznati grijeh, to je vrlina pravog političara, samo s takvima možemo spasiti Hrvatsku!    

Super žena

  U Čobankovićevom vrtu, kasnije tog popodneva, Houdek je pronašao teglicu s čvarcima. Razmišljao je o tome bi li trebalo taj pronalazak prijaviti, ali se na kraju ipak povukao u hladovinu iza nekog hrasta i poskrivećki ih pojeo.

  Svratili su i do Jarnjaka.

  – Trebali bi i tvoj vrt prekopati, da vidimo skrivaš li što.

  – Evo vam vrta, zasmijulji se Jarnjak i pusti s lanca dobermane na okupljenu skupinu. Svi se razbježe.

  Kod Popijača su morali ostati duže: čak i uz potporu dobrovoljaca iz lokalnog ogranka HDZ-a, njegovo su veliko imanje uspjeli »obraditi« tek za tri dana. Bila je to prilika za intenzivnije povezivanje estradnjaka.

  – Baš je lijepo kopati, meni je ovo bolje od pjevanja, reče Škoro. 

 – Ja bih to voljela kombinirati. Tri mjeseca nastupa pa onda, pred ljeto, da kopam, složila se Vanna.

  – Meni je naša premijerka fakat super žena, bolja mi je od Sanadera. Taj mi je lik uvijek bio onak nekak… ko neki građevinac, rekao je Žak koji je odnedavno imao veliki pik na građevince, sve otkako su ga tužili da im nije platio gradnju kuće.   

U Piculinom vrtu

Kukuriku koalicija bila je podijeljena oko premijerkine ponude da prekopaju i njihove vrtove.

  – Ovo mi zadaje seboreju; ako pristanemo, izgledat će kao da smo se priklonili njezinoj vrloj inicijativi i da je podržavamo. A ako odbijemo, ispast će da nismo za transparentnost i da smo protiv razotkrivanja korupcije. Što da radimo?, zdvajao je Milanović.

  Tonino Picula nije imao dvojbe. Punica ga je pritisnula da izvadi krumpire na njihovu imanju kod Velike Gorice. Već je dugo tražio načine da se izvuče od te rabote, vađenje krumpira bila mu je najomraženija stvar na svijetu, uvijek su ga nakon toga boljela koljena od sagibanja i klečanja. Kosoričina ponuda došla mu je kao naručena.    – Zorane, ja mislim da bismo trebali prihvatiti, govorio je Milanoviću. – Neka krenu od mene. Znaš da ja nemam što skrivati. Samo ćemo pokazati da smo čista obraza.    – Možda si u pravu, da…, zamislio se Zoran.    – I dobili su za to kopanje sredstva iz fondova za poljoprivredu Europske unije. Ne bismo trebali odaslati poruku da okrećemo leđa projektu koji pomaže Unija, zar ne?, razmišljao je naglas.    – Onda, može da počnu od mene? Može? Da im javim?, navaljivao je Picula.    – Pa hajde, odobrio je šef koalicije.    Tonino je bio ljubazan domaćin – kopače je ponudio domaćim sokom od kupina što ga je njegova punica spravljala po tradicionalnoj recepturi, a našlo se tu i turopoljskih suhomesnatih delicija. Red po red krumpira bio je uredno izvađen i sad su ga klinci iz Mladeži SDP-a, koju je također pozvao da pomognu, svrstavali po veličini i trpali u jutene vreće. 

  – Rodilo ove godine, Picula se zadovoljno smiješio punici.

  – Sigurno si u sebi mislio »Ne dirajte mi ravnicu«, jesi li? Ajde, priznaj. Mislio si da nećemo biti tako temeljiti, da ćemo samo malo brljati po površini, ha?, zlokobno mu se cerio Škoro koji mu se primicao noseći u rukama neki ćup.

  – Što je to?, preneraženo će premijerka, opipavajući zemljani ćup u Škorinim rukama.

  – Ne, nemam pojma, uzmucao se Tonino.

  Kopači su šutke okružili iskopani plijen.

  – To je amfora puna zlatnih novčića!. prošaptala je Ivana Kindl.

  Karamarko je, kao na očevidu, dugo promatrao amforu i među prstima uprljanim zemljom prevrtao novčić.

  – Iskopano blago ćemo zaplijeniti, a gospodina Piculu, naravno, privesti, službeno je izjavio novinarima.

  – Ne, ne! Nisam ništa ukrao! To nije moje!, vikao je Picula kod vreća s krumpirima.

  – Ministre, pa vi ste povjesničar, znate da je ovdje u Turopolju arheološko nalazište, tu su bili Rimljani, to je njihov novac! Slušajte me!, vikao je i bezuspješno se otimao stisku policajaca koji su ga mirno odvlačili prema vozilu s upaljenim rotirkama.   

Plećati Karamarko

Kad su prekopali sve vrtove, Karamarko će ozbiljnim tonom:

  – Gospođo premijerko, vaš vrt nismo prekopali.

  Zbunila se.

  – Pa ja nemam nikakav vrt. Živim u neboderu. Toliko radim da ni cvijeće u loncima ne stignem zaliti.

  Na to Vanna brizne u plač.

  – Što ti je?, ponudi joj Houdek maramicu.

  – Ne znam, to je tako tužno da naša premijerka ne može uzgojiti cvijeće. Podsjetilo me to na jednu potresnu scenu iz filma Duga mračna noć. Ma, malo sam previše emotivna, radim na jednoj teškoj pjesmi, uzdahnula je, šmrcajući.

  Ovo nije bio Vannin prvi ovakav ispad. Houdek je pomislio da ona to radi ne bi li stekla simpatije gledatelja reality showa »Zvijezde kopaju«.

  – Bilo kako bilo, ostat ćemo dosljedni u ovoj ekspediciji. Prekopajmo još i vaš vrt pa smo svoje odradili, inzistirao je Karamarko.

  – Pa dobro, odgovorila je Jadranka kiselo.

  Na zagrebačkim Ravnicama, na vrhu njezine zgrade, kopači su lopaticama uništavali njezine lončanice. Dijelovi stabljika ležali su uokolo kao žrtve biljnog masakra, gomolji irisa kotrljali su se po terasi kao truli Piculini krumpiri, nekoliko je kalifornijskih glista pokušavalo odgmizati prema rubu terase.

  Premijerka je suznih očiju promatrala ovo iživljavanje nad njezinom oazom mira. Plećati Karamarko, zgrbljen nad jednim kaktusom, nije joj se više činio baš nimalo simpatičan.

više vijesti