Da je tko prije koju godinu samo pokušao kazati kako ćemo svi doć’ na ćaćino i materino udivljenje akcijama. Godine one srednje, vrijeme kad bi sav potencijal trebao zabljesnuti konkretnim rezultatima, a pred policom s kuhinjskim papirom umalo pa raspad sustava. Kako i neće bit’!
Neba mu, koja je to samo bila dilema! Epska, reklo bi se. Tamo gdje na polici u kvartovskom dućanu stoji kuhinjski papir – a bez kuhinjskog papira više se živjeti ne zna makar se sasvim solidno odraslo na kuhinjskim krpama – stajao je izbor iz snova. Tako se činilo na prvu. Na drugu, izbor iz noćne more. Prokleta mogućnost izbora! Onaj na akciji, u kojem su četiri role troslojne, stoji u vlas isto kao i onaj na akciji u kojem su tri role troslojne, ali malo debljih tuljaca, što sugerira da je papir ipak mrvu kvalitetniji. Cijena u lipu ista, za papir poprilična, 12 kuna i sitno, ali akcija je to, taman da promatranje, mjerkanje, vaganje traje u vjekove. Da ne bi gospođe koja je na sličan način zapela pred policom s tjesteninom, bome bi bilo i zeru sramotno. Ovako je, valjda, normalno ljudsko ponašanje to da ga vabi akcijski proizvod, da dvoji koji se više isplati, da se plaši da ne pogriješi i uludo baci 12 kuna, da je ljut k’o pas na osoblje kvartovskog dućana koje nije u stanju baš uvijek na polici imati onaj svoj najjeftiniji kuhinjski papir koji je, istina bog dvoslojni i ne upija ništa, ali zato ništa i ne košta.
Eee, da je tko prije koju godinu samo pokušao kazati kako ćemo svi doć’ na ćaćino i materino udivljenje akcijama kao takvima. Godine one srednje, vrijeme kad bi sav potencijal trebao zabljesnuti konkretnim rezultatima, a pred policom s kuhinjskim papirom umalo pa raspad sustava. Kako i neće bit’! Nema šetnje po trgovini, a da ne izađe čovjek lakši barem za 70 kuna. Kupili vi jednu stvar ili njih pet i opet nema ispod 70. Biti šparan uspijeva samo klincima koje u dućan pošalju s točno onoliko kuna koliko sladoled, ili čokolada koštaju. Ozbiljan svijet tu nema šanse. Sve je skuplje nego je ikada bilo. I koliko god da je akcija, trgovina je u plusu, a kupac u minusu. Placevi, tržnice, to je još gore. Nekada bi te kumica bijesno potjerala dođavola i bestraga kad bi im tražio išta ispod kila. Onda su se teškom mukom navikli da pola kila važu, a danas će ti izvagati i dva lista blitve ako treba pa još uz smiješak. Dašta nego smiješak, kad su cijene otišle u nebo i kad i ta dva lista znaju izbiti iz novčanika više nego je normalno.
Skuplje, ali jeftinije
Daj sezonsko, daj domaće, daj svježe, daj zdravo… Bombardiraju nas s tim sa svih strana. Neba ti, može li – daj jeftinije! Ne da ne može već kažu i opet će poskupjeti, pa se evo na aktualnom satu ministra Ćorića i pita dokad će to tako i što država po tom pitanju kani, a on nehajno odgovara da tržište diktira sve. Voli to ministarstvo i ministra tako, vole informirati na način da nemaš što nego u tisak dati članak kojem je naslov »Struja će poskupjeti, ali će biti jeftinija!?«. Više je u tom naslovu svega nego li u Kinder jajetu.
Elem, život nam je poskupio svim silnim poljima, žitnicama, morima našim usprkos, a i još će kad uvedemo euro, usprkos uvjeravanjima s vrha da su ga uveli i drugi pa su evo i živi i zdravi. Ili, kako reče jedan naš ekonomski stručnjak, kad uvedemo euro poskupjeti neće ništa jer je ionako sve već preskupo. Mogla bi to biti posve ozbiljna tema za razgovor, ako ne i zametak nekog građanskog bunta, nezadovoljstva. Ma, imamo mi drugih tema da zbog njih glavom tučemo u zid, pa se lijepo podijelimo na najnevjerojatnije načine. Bitno je samo biti anti. Antimaskeri. Da nije osnovne škole u Krapinskim Toplicama, tko bi znao da i njih ima. A kako ih ima, tako smo i opet naučili koliko zna bit nekom svijetu lako vlastitu djecu gurnuti na frontove na kojima ne bi trebala djeca biti. Jedan je učenik tu kojem roditelji ne daju da u školu ide jer mora nositi po hodniku masku. Jedan je klinac koji ostaje pred školom dok drugi u nju idu. Jedan je dječak zbog kojeg se silom u školu upada, psuje neistomišljenike, prijeti ministru prosvjete. A škola je to, opako igralište gdje si na meti i kad si deblji, tanji, kratkovidniji, ili razigran posve ko onomad Saša kojeg nijedna učiteljica nije htjela u razredu jer se svako malo diže iz klupe pa šeta. Koliko moraš bit anti, pa još antimasker da ostaviš dijete da ga »stručnjakinje« čudnih biografija proglašavaju herojem i da na leđima nosi teret koji nije htio i koji nije birao. A čak da dječaka u priči i nema, što to dokazujemo kad u inom dućanu mjerkamo kuhinjski papir bez maske dok je svi oko nas imaju!? Hrabrost? Hrabrost je doći kući s krivom namirnicom, ovo i nije. Inače, antimasker je, sudeći po inicijativi da na njegovom bunjištu đaci maske ne nose, i gradonačelnik Sinja Miro Bulj.
Antivakseri. E to je već ozbiljnije društvo i tu se već barata astralnijim rječnikom, ako niste gradonačelnik Sinja. I tu su, bome, oni koji brane svoju slobodu da se ne cijepe odlučili otići još koji koračić dalje, pa nazivaju prijatelje iz imenika u mobitelu ne bi li im pojasnili kako ti čipovi što nam ih ubrizgavaju zapravo rade i koliko naivan moraš bit’ da se čipirati daš. Zaludu znanost, zaludu sva cjepiva što ih od rođenja primiše, zaludu na koncu antivakserska nemogućnost da odgovore na jednostavno pitanje tko je taj koji je odlučio čovječanstvo smanjiti za preko pola ljudstva pa da bez balasta necijepljeni uđu u novu, veseliju dekadu. I bome uspijevaju, ako ne u tome da na svoju stranu privedu još jednog antivaksera, ono u tome da izgube još jednog prijatelja ili prijateljicu. Jer, jedno je pravo da misliš i krivo, a drugo je agresija. Pa stara prijateljstva začeta u studentskim sobama, ona za koja misliš da puknut’ nemaju od čega, pucaju na cjepivu. A to je nekako tužno.
Antimaskeri i virus
Antimaskeri i antivakseri vjerojatno za sve krive antikriste koji su, a tko drugi, s druge strane barikade. Doduše, još ih nisu posve i poimenično razotkrili, ali nije njima to ni potreba. No, na stranu šala, jer situacija je ipak ozbiljnije naravi. Živjeti je teško, čini se nikad nije bilo teže, a teško se i oteti dojmu da je moglo biti i drugačije i da smo mogli lakše broditi kroz uistinu zahtjevna vremena i izazove. Teško je, naime, vjerovati da je gomilica anti društva nastala preko noći, čak i ako se dio njih lagano može proglasiti novovjernicima koji su izgubili svaku vjeru u vjeru kao takvu pa se okrenuli vlastitim »moćima«. Prije će biti da nam je, uz frustraciju zbog vlastite nemoći, glave došlo nepovjerenje u one koji nas vode. Nije da ga nisu i nismo imali na čemu graditi; na konfuznim uputama, na lošoj informiranosti, na benevolentnom popuštanju mjera kad to stari običaji poput predizbornih aktivnosti i procesija nalažu, na bitci epidemiologa za pet minuta slave… Ali, cijeli svijet glavinja suočen s bolešću, pa svejedno ima zemlja u kojima se i 90 posto svijeta cijepilo jer je jednostavno logično. Oni koji nas vode nisu povjerenje dobili, samo što sad i kako dalje? Jer, virus je tu, a živjeti se, čim normalnije, mora. A normalnije bi se živjelo, u to sumnje nema, kad ne bi bilo potrebe da se satima mislimo koji je guzic papir bolja investicija, odnosno normalno bi bilo da sav taj trud suludo rasut na maske i cjepiva konačno usmjerimo na nešto, ako ništa, ono opipljivije.
Novinar N1 Televizije Ranko Stojanac, javio se nekidan iz Ljubljane nakon velikih prosvjeda onih koji su protiv strožih epidemioloških mjera. Pa je naletio na čovjeka koji se zove Lojze Peterle i koji je cijeli svoj život u politici. Pa mu Lojze kaže kako ovakvog podijeljenog naroda nije bilo nikad i kako nas samo zajedništvo može spasiti. Zajedništvo!? Kad dođeš kući s kuhinjskim papirom ponosan što si odabrao one tri role troslojne jer su »kvalitetnije«, a tamo već paket u kojem su četiri role iste cijene, onda je posve jasno da zajedništva tu nema. Prokleta je, jednostavno, ta mogućnost izbora.
Na kraju krajeva
Prokleta mogućnost izbora
Siniša Pavić
19. rujan 2021 09:25
Snimio Marko GRACIN
Da je tko prije koju godinu samo pokušao kazati kako ćemo svi doć’ na ćaćino i materino udivljenje akcijama. Godine one srednje, vrijeme kad bi sav potencijal trebao zabljesnuti konkretnim rezultatima, a pred policom s kuhinjskim papirom umalo pa raspad sustava. Kako i neće bit’!
Neba mu, koja je to samo bila dilema! Epska, reklo bi se. Tamo gdje na polici u kvartovskom dućanu stoji kuhinjski papir – a bez kuhinjskog papira više se živjeti ne zna makar se sasvim solidno odraslo na kuhinjskim krpama – stajao je izbor iz snova. Tako se činilo na prvu. Na drugu, izbor iz noćne more. Prokleta mogućnost izbora! Onaj na akciji, u kojem su četiri role troslojne, stoji u vlas isto kao i onaj na akciji u kojem su tri role troslojne, ali malo debljih tuljaca, što sugerira da je papir ipak mrvu kvalitetniji. Cijena u lipu ista, za papir poprilična, 12 kuna i sitno, ali akcija je to, taman da promatranje, mjerkanje, vaganje traje u vjekove. Da ne bi gospođe koja je na sličan način zapela pred policom s tjesteninom, bome bi bilo i zeru sramotno. Ovako je, valjda, normalno ljudsko ponašanje to da ga vabi akcijski proizvod, da dvoji koji se više isplati, da se plaši da ne pogriješi i uludo baci 12 kuna, da je ljut k’o pas na osoblje kvartovskog dućana koje nije u stanju baš uvijek na polici imati onaj svoj najjeftiniji kuhinjski papir koji je, istina bog dvoslojni i ne upija ništa, ali zato ništa i ne košta.
Eee, da je tko prije koju godinu samo pokušao kazati kako ćemo svi doć’ na ćaćino i materino udivljenje akcijama kao takvima. Godine one srednje, vrijeme kad bi sav potencijal trebao zabljesnuti konkretnim rezultatima, a pred policom s kuhinjskim papirom umalo pa raspad sustava. Kako i neće bit’! Nema šetnje po trgovini, a da ne izađe čovjek lakši barem za 70 kuna. Kupili vi jednu stvar ili njih pet i opet nema ispod 70. Biti šparan uspijeva samo klincima koje u dućan pošalju s točno onoliko kuna koliko sladoled, ili čokolada koštaju. Ozbiljan svijet tu nema šanse. Sve je skuplje nego je ikada bilo. I koliko god da je akcija, trgovina je u plusu, a kupac u minusu. Placevi, tržnice, to je još gore. Nekada bi te kumica bijesno potjerala dođavola i bestraga kad bi im tražio išta ispod kila. Onda su se teškom mukom navikli da pola kila važu, a danas će ti izvagati i dva lista blitve ako treba pa još uz smiješak. Dašta nego smiješak, kad su cijene otišle u nebo i kad i ta dva lista znaju izbiti iz novčanika više nego je normalno.
Skuplje, ali jeftinije
Daj sezonsko, daj domaće, daj svježe, daj zdravo… Bombardiraju nas s tim sa svih strana. Neba ti, može li – daj jeftinije! Ne da ne može već kažu i opet će poskupjeti, pa se evo na aktualnom satu ministra Ćorića i pita dokad će to tako i što država po tom pitanju kani, a on nehajno odgovara da tržište diktira sve. Voli to ministarstvo i ministra tako, vole informirati na način da nemaš što nego u tisak dati članak kojem je naslov »Struja će poskupjeti, ali će biti jeftinija!?«. Više je u tom naslovu svega nego li u Kinder jajetu.
Elem, život nam je poskupio svim silnim poljima, žitnicama, morima našim usprkos, a i još će kad uvedemo euro, usprkos uvjeravanjima s vrha da su ga uveli i drugi pa su evo i živi i zdravi. Ili, kako reče jedan naš ekonomski stručnjak, kad uvedemo euro poskupjeti neće ništa jer je ionako sve već preskupo. Mogla bi to biti posve ozbiljna tema za razgovor, ako ne i zametak nekog građanskog bunta, nezadovoljstva. Ma, imamo mi drugih tema da zbog njih glavom tučemo u zid, pa se lijepo podijelimo na najnevjerojatnije načine. Bitno je samo biti anti. Antimaskeri. Da nije osnovne škole u Krapinskim Toplicama, tko bi znao da i njih ima. A kako ih ima, tako smo i opet naučili koliko zna bit nekom svijetu lako vlastitu djecu gurnuti na frontove na kojima ne bi trebala djeca biti. Jedan je učenik tu kojem roditelji ne daju da u školu ide jer mora nositi po hodniku masku. Jedan je klinac koji ostaje pred školom dok drugi u nju idu. Jedan je dječak zbog kojeg se silom u školu upada, psuje neistomišljenike, prijeti ministru prosvjete. A škola je to, opako igralište gdje si na meti i kad si deblji, tanji, kratkovidniji, ili razigran posve ko onomad Saša kojeg nijedna učiteljica nije htjela u razredu jer se svako malo diže iz klupe pa šeta. Koliko moraš bit anti, pa još antimasker da ostaviš dijete da ga »stručnjakinje« čudnih biografija proglašavaju herojem i da na leđima nosi teret koji nije htio i koji nije birao. A čak da dječaka u priči i nema, što to dokazujemo kad u inom dućanu mjerkamo kuhinjski papir bez maske dok je svi oko nas imaju!? Hrabrost? Hrabrost je doći kući s krivom namirnicom, ovo i nije. Inače, antimasker je, sudeći po inicijativi da na njegovom bunjištu đaci maske ne nose, i gradonačelnik Sinja Miro Bulj.
Antivakseri. E to je već ozbiljnije društvo i tu se već barata astralnijim rječnikom, ako niste gradonačelnik Sinja. I tu su, bome, oni koji brane svoju slobodu da se ne cijepe odlučili otići još koji koračić dalje, pa nazivaju prijatelje iz imenika u mobitelu ne bi li im pojasnili kako ti čipovi što nam ih ubrizgavaju zapravo rade i koliko naivan moraš bit’ da se čipirati daš. Zaludu znanost, zaludu sva cjepiva što ih od rođenja primiše, zaludu na koncu antivakserska nemogućnost da odgovore na jednostavno pitanje tko je taj koji je odlučio čovječanstvo smanjiti za preko pola ljudstva pa da bez balasta necijepljeni uđu u novu, veseliju dekadu. I bome uspijevaju, ako ne u tome da na svoju stranu privedu još jednog antivaksera, ono u tome da izgube još jednog prijatelja ili prijateljicu. Jer, jedno je pravo da misliš i krivo, a drugo je agresija. Pa stara prijateljstva začeta u studentskim sobama, ona za koja misliš da puknut’ nemaju od čega, pucaju na cjepivu. A to je nekako tužno.
Antimaskeri i virus
Antimaskeri i antivakseri vjerojatno za sve krive antikriste koji su, a tko drugi, s druge strane barikade. Doduše, još ih nisu posve i poimenično razotkrili, ali nije njima to ni potreba. No, na stranu šala, jer situacija je ipak ozbiljnije naravi. Živjeti je teško, čini se nikad nije bilo teže, a teško se i oteti dojmu da je moglo biti i drugačije i da smo mogli lakše broditi kroz uistinu zahtjevna vremena i izazove. Teško je, naime, vjerovati da je gomilica anti društva nastala preko noći, čak i ako se dio njih lagano može proglasiti novovjernicima koji su izgubili svaku vjeru u vjeru kao takvu pa se okrenuli vlastitim »moćima«. Prije će biti da nam je, uz frustraciju zbog vlastite nemoći, glave došlo nepovjerenje u one koji nas vode. Nije da ga nisu i nismo imali na čemu graditi; na konfuznim uputama, na lošoj informiranosti, na benevolentnom popuštanju mjera kad to stari običaji poput predizbornih aktivnosti i procesija nalažu, na bitci epidemiologa za pet minuta slave… Ali, cijeli svijet glavinja suočen s bolešću, pa svejedno ima zemlja u kojima se i 90 posto svijeta cijepilo jer je jednostavno logično. Oni koji nas vode nisu povjerenje dobili, samo što sad i kako dalje? Jer, virus je tu, a živjeti se, čim normalnije, mora. A normalnije bi se živjelo, u to sumnje nema, kad ne bi bilo potrebe da se satima mislimo koji je guzic papir bolja investicija, odnosno normalno bi bilo da sav taj trud suludo rasut na maske i cjepiva konačno usmjerimo na nešto, ako ništa, ono opipljivije.
Novinar N1 Televizije Ranko Stojanac, javio se nekidan iz Ljubljane nakon velikih prosvjeda onih koji su protiv strožih epidemioloških mjera. Pa je naletio na čovjeka koji se zove Lojze Peterle i koji je cijeli svoj život u politici. Pa mu Lojze kaže kako ovakvog podijeljenog naroda nije bilo nikad i kako nas samo zajedništvo može spasiti. Zajedništvo!? Kad dođeš kući s kuhinjskim papirom ponosan što si odabrao one tri role troslojne jer su »kvalitetnije«, a tamo već paket u kojem su četiri role iste cijene, onda je posve jasno da zajedništva tu nema. Prokleta je, jednostavno, ta mogućnost izbora.