Svijet je s prvim danom kolovoza ove godine ušao u tzv. ekološki dug, što znači da smo do tog datuma potrošili prirodne resurse koje Zemlja može obnoviti u godini dana. Do kraja godine ćemo potrošiti 1,7 resursa svog planeta, što znači da će sav naš komfor danas, sutra platiti naša djeca, unuci, praunuci.

Važno je tko će biti prvi čovjek najveće oporbene stranke u državi, važno je koliko će iznositi PDV na hranu, jako je važno kolike će nam biti mirovine, no ekstremno je važno ono o čemu hrvatska politika, ali i građani, premalo razmišljaju – ekologija. Moramo shvatiti da pitanje ekologije i održivog razvoja nije tamo neka urbana spika mladih hipstera koji se voze na starim biciklima i brste vegansku hranu, već ključno pitanje za sve nas. Silno želimo da nam djeca završe školu, ulažemo u njihove aktivnosti, plaćamo instrukcije ako treba, uplaćujemo im stambenu štednju ili životno osiguranje, ali ne »uplaćujemo« u najvažnije – čist zrak, vodu i zemlju na kojoj će ostati poslije nas. Štednja resursa i njihovo skromno korištenje – trebalo bi stajati na jumbo-plakatima umjesto ponuda banaka i osiguravajućih društava – najbolja je štednja za našu djecu, puno važnija od štednje za novi prvi auto, stan ili prestižno školovanje u inozemstvu.

Indijanci, oni koji su u filmovima našeg djetinjstva, sasvim pogrešno, često bili negativci, nisu poznavali termin »naša zemlja«, za njih je to bila samo zemlja – koju treba poštovati i čuvati, jer im je poklonjena na skromno korištenje. Sve je u svom fascinantnom govoru bijelcima koji su htjeli kupiti indijansku zemlju, 1854. godine, predvidio poglavica Seattle iz plemena Suquamish, po kojem je i američki grad kasnije dobio ime. »Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu tla? Ta nam je ideja strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode, kako ih vi možete kupiti od nas? Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Sve su stvari povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Samo nit u tkanju života. Zemlja je s nama u srodstvu, i što god snađe nju, snaći će i sinove Zemlje. Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada Zemlji. Zaprljajte svoj krevet, i jedne noći ćete se ugušiti u vlastitom smeću«, zborio je stari poglavica.

I glavni tajnik UN-a António Guterres u svojim sličnim govorima pokušava danas doprijeti do svih nas, svih boja kože, uz osnovno upozorenje – da su klimatske promjene od nas puno brže. »No previše lidera to odbija čuti«, zaključuje. Ima, međutim, i onih koji čuju.

Primjerice, siromašni je Bangladeš na krovove svojih kućanstava dosad stavio četiri milijuna solarnih panela, što je otvorilo 115 tisuća novih radnih mjesta, a u ruralnim sredinama uštedjelo 400 milijuna dolara koji bi inače bili potrošeni na fosilna, zagađujuća goriva. Švedska će, drugi je svijetli primjer od mnogobrojnih, ove godine dostići cilj proizvodnje energije iz obnovljivih izvora koji si je postavila za 2030. godinu, dakle ispunit će ga 12 godina ranije. Ta će Švedska do kraja ove godine samo iz vjetroelektrana proizvoditi 270 puta više energije nego što je Hrvatska proizvodi iz sunca. A ako nečeg imamo u izobilju, onda je to sunce, u koje siromašni Bangladeš ulaže, a mi ne. Oni su na krovove kuća stavili solara koliko je Hrvata ukupno, a mi sunčanih »elektrana« imamo nešto više od 1.200.

E, zato više nego solara imamo novih kontejnera za sortiranje otpada koji već mjesecima, kako javlja Slobodna, u dvorištu splitskog komunalca čekaju da tamošnji kotari odluče na koja ih mjesta konačno postaviti. Dakle, 1.500 šarenih kontejnera, ganc novih, plaćenih oko tri milijuna kuna, stoji u dvorištu Čistoće na Karepovcu i mjesecima čeka kotare da jave gdje se imaju zabetonirati plohe od deset kvadrata, da se na njih postave »zeleni otoci« za Splićane.

No to je kap u moru, jer u Hrvatskoj otpad pokušavamo ozbiljno početi razvrstavati već 12 godina, otkad je Zakon o otpadu propisao obavezu odvojenog prikupljanja »smeća« koje to nije, nego je vrijedna sirovina. Šveđani su to shvatili još 60-tih godina prošlog stoljeća, kad su osnovali agenciju za otpad. Danas samo njihova industrija u kojoj proizvode »zelenu« tehnologiju zapošljava više od 40 tisuća ljudi. Pametni su Šveđani svoje pametne zakone odavno zgotovili, pa godinama, spaljujući smeće, proizvode električnu energiju, a vruću vodu koja u toj proizvodnji nastaje, pumpaju u cijevi gradskih četvrti i zgrada. Tako Västeras, koji broji stanovnika koliko i Rijeka, u posebnim kontejnerima po gradskim četvrtima prikuplja sav kuhinjski biootpad, koji se zatim u kogeneracijskim postrojenjima pretvara u električnu energiju i toplinu, dovoljnu za cijeli grad.

Krk, Crikvenica, Čakovec i Prelog – koji odvajaju i 50 posto svog otpada – već su pokazali da mogu, odnosno da se može. Više doista, osim u našim glavama, zbog sporih menadžerskih odluka, lobija i partikularnih interesa – ne bi smjelo biti zapreka da sustav konačno profunkcionira i drugdje u Hrvatskoj. Ako nešto imamo, onda su to sunce, vjetar, čist zrak i voda, iz kojih razviti možemo i dobar »zeleni« biznis, otvoriti mnogobrojna radna mjesta. Čekanje će nas, doslovno – ubiti.