Piše Tihana Tomičić

Presudili mu

Tihana Tomičić

Foto Antonio Bronic, Reuters

Foto Antonio Bronic, Reuters

Miroslav Škoro sigurno je najveći gubitnik ovih izbora

placeholder


Žao mi je što skoro uopće ne poznajem glazbeni opus Miroslava Škore. Ne dirajte mi… Ok, to svi znamo. Pa nešto sude mi, ali to se valjda uopće ne odnosi na njega, nego vjerojatno na generala Gotovinu. I to je to. Ali, da sam bolji poznavatelj, sigurno bih u nekom njegovom stihu našla dobru parafrazu za situaciju u kojoj se politički našao, a to znači – kako osvojiti respektabilnih 16 mandata, no potpuno uzalud. Pa ćemo to reći medicinskim rječnikom: operacija uspjela, pacijent mrtav.


Miroslav Škoro sigurno je najveći gubitnik ovih izbora. Mislio je da s 24 posto glasova s predsjedničkih izbora, pojačan snažnim interesnim skupinama i njihovim kapitalom (neće valjda svoje tantijeme trošiti, nije lud), automatski može dobiti i najmanje 24 posto glasova na parlamentarnim izborima.


A toliko je de facto dobio SDP i Restart, koji je brutalno podbacio, ali čak i taj postotak u hrvatskim prilikama i s hrvatskim fragmentiranim izbornim sustavom donosi onih 40-ak mandata koje je SDP na kraju ipak osvojio.




Škoro je dakle ostao daleko niže od toga postotka, a rezultati koje je osvojio u drugoj, četvrtoj i petoj jedinici jasno govore o tom njegovom podbačaju – u drugoj jedinici on sam je bio kandidat, i uz njega je prošao još samo jedan kandidat s liste, dok je u slavonskim jedinicama bio uvjeren da će s Penavom potući HDZ, što se naravno nije dogodilo. HDZ je ostao stabilan i na tim prostorima, što je samo potvrda više za tezu da je ovoga puta HDZ najviše profitirao zapravo na glasovima centra.


Gdje je Škoro najviše pogriješio? Vjerojatno nije ni svjestan da je njegova najveća greška to što u drugom krugu predsjedničkih izbora nije podržao Kolindu Grabar-Kitarović. Kad su se u drugom krugu našli Kolinda i Zoran Milanović, HDZ je očekivao da će Škoro izaći na scenu i svojih 24 posto glasova preusmjeriti preostalom kandidatu desnice.


S obzirom na to da i vrapci na krovu znaju da je Škoro otpočetka bio svjestan da ne može sam na izborima za Sabor pobijediti, nego će na kraju morati koalirati s HDZ-om, podrška Kolindi bila bi mu osigurala mjesto potpredsjednika vlade ili predsjednika Sabora. No, on to nije učinio. I sad može samo pjevati.


Bit će u Saboru jedan od 150 zastupnika, umjesto zvijezde i celebrityja, bit će jedan u nizu, i to će mu vrlo brzo postati dosadno, pa neće biti neočekivano ako do ljeta iduće godine već zamrzne mandat i ode na gaže, gdje je novac puno veći, a slava neupitna. Čak i ako dobije mjesto potpredsjednika Sabora koje pripada oporbi, HDZ mu nikad ne mora davati priliku da vodi sjednice, ako to ne želi.


Birači su kaznili estradizaciju politike, koja sigurno nije bila najbolji koncept za vrijeme duboke korona krize. U nekim sretnijim vremenima sigurno bi puno bolje prošli i Škoro i Davor Bernardić. No, sigurno su kaznili i retoriku Domovinskog pokreta.


Teza po kojoj će upravo oni, koji su znali da neće biti ni relativni pobjednici izbora, krojiti tko će biti mandatar, negirajući tako praktički volju birača, i najvećim političkim analfabetima jasno je govorilo da se radi o amaterskoj politici. Hrvatski političari (ako je Škoro uopće i postao pravi političar) tako često podcjenjuju zdrav razum birača. I onda im birači – presude.


A da se slično srljanje Domovinskog pokreta nastavlja i sada nakon izbora, svjedoče izjave Miroslava Škore o tome da će prvi njihov potez u Saboru biti raspisivanje referenduma o izbornom zakonu. To je duboko stručna materija na kojoj eksperti rade godinama, ali Škoro će je izručiti – ulicama i trgovima.


Jasno je da iza ideja o referendumu uvijek stoje populistički motivi, vjerojatno s istim ciljem koji je Škori cijelo vrijeme glavna agenda, a to je rušenje umjerene struje s čela HDZ-a i preuzimanje te stranke.


No, birači su već Škori rekli svoje o tome. Taj cilj već nije ostvaren i mnogo realnije je da će uskoro dio ljudi s liste njegovog Domovinskog pokreta jednostavno u parlamentu podržati taj isti HDZ, da ta grupacija neće ostati homogena i da će se za četiri godine još malo tko sjećati Domovinskog pokreta.