Jedna za drugom, izjave koje niti imaju dosljednost, niti imaju političku konzistentnost, niti imaju korist za Republiku Hrvatsku, a izgleda ni za Zorana Milanovića
Jedino što je gore od udruga branitelja s plinskim bocama na ulicama jesu dvije grupe branitelja s plinskim bocama na ulicama. Svi se živo sjećamo dana kad su branitelji protiv Zorana Milanovića negdje tamo, sada već davne 2014. godine, prosvjedovali na Savskoj ulici, mada se više baš i ne sjećamo zašto. Ali ako sukob Milanovića i MORH-a završi novim sličnim prosvjedima, i to još s dvije različite frakcije branitelja, to može biti samo gore nego tada.
Nadamo se, stoga, da se to nipošto neće dogoditi. To da Dubrovačko-neretvanska županija, po uputi vrha HDZ-a, više ne poziva predsjednika Republike na tako velik događaj kao što je obljetnica oslobođenja juga Hrvatske, sigurno nije lijepo za vidjeti. Predsjednik je zbog toga evidentno ogorčen i nije mu drago, mada primjerice ni Primorsko-goranska županija na Pantovčak ne šalje poziv za svoj Dan županije, praktički nikad, jer onda gostovanje šefa države redovito zasjeni lokalni, odnosno regionalni događaj. Dakle, nije to neko svjetsko čudo, događa se to često. Manje često je da neki događaj vezan uz HV, primjerice promociju časnika, zaobiđe šefa države kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, ali evo vidimo da se i to zna dogoditi. Pa se sve samo odgodi, do neke sljedeće prilike.
Pitanje je, međutim, jednako politički teško, koliko je tome pridonio sam predsjednik Milanović, svojim istupima i svojim famoznim »karakterom«. Čini se kao da je Hrvatska postala taocem svojeg »predsjednika s karakterom«. Jer taj karakter svađa Hrvatsku s EU-om, jednako tako i NATO-om, a nakon Krimske platforme, kako vidimo, i sa SAD-om. Milanoviću je predsjednica Kongresa SAD-a nevažna, a uostalom ionako neće biti na toj dužnosti još dugo, procjenuje on. Ta je izjava toliko neprimjerena, koliko i socijalno neprilagođena, da je gotovo pa ne treba ni komentirati. Naročito ako predsjednik nakon toga ode u Babinu Gredu, ili Gospić. No, čak i u Gospiću, koji stvarno nije New York, on ostaje praktički usamljen, i izjave daje lokalnim novinarima koji ga očigledno niti ne razumiju, niti ih to osobito zanima. A onda u tim izjavama, praktički ničim izazvan, Milanović ponavlja svoje teze o čelniku Republike Srpske Miloradu Dodiku kao nezavisnoj, snažnoj osobi sa integritetom, koja nije ni pod utjecajem Aleksandra Vučića, a ni EU-a, nego je »divlje nezavisan«, pri čemu još ponavlja kako je odluka Haškog suda o pokolju u Srebrenici kao genocidu »odluka samo jednog suda, i nije Sveto Pismo, a ni Kuraan, da bi je se slijepo držali«.
Jedna za drugom, izjave koje niti imaju dosljednost, niti imaju političku konzistentnost, niti imaju korist za Republiku Hrvatsku, a izgleda ni za Zorana Milanovića. Možda imaju korist za Milorada Dodika, ali to nas se stvarno ne tiče, i upitno je čemu teže takve izjave. Čak i najbliži suradnici Milanovića pitaju se što takve izjave znače, a zašto bismo se onda čudili izjavama njegovog najvećeg oponenta, premijera Andreja Plenkovića, koji se jučer doslovce pita je li Milanoviću jasno da su ga se i branitelji odrekli, i »poručili mu da im ide na živce i da ga ne žele gledati«.
Naravno da je dijelu određena politička manipulacija i lokalnim vlastima gdje dominira HDZ, kao i dijelom braniteljskih udruga, no prvi je predsjednik Milanović taj koji se treba zapitati što je razlog tome. Evidentno je da to pridonosi podjelama u društvu, a jednako tako i podjelama među braniteljima, što je tema koja je Hrvatskoj najmanje potrebna u ovom trenutku. Ne dao bog da opet moramo vidjeti prosvjede branitelja, ili dijela njih, protiv politike jednog kraka izvršne vlasti u Hrvatskoj, i sama dilema o tome dokazuje da se s Pantovčaka zaoštrava gdje se ne bi trebalo. Dok se prijetnja ratom nadvija Europom, zadnja tema koja nam treba jesu podjele između vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga i MORH-a, ma koliko loši bili odnosi između predsjednika i ministra obrane, ili samog premijera. Zastupnica Dalija Orešković ispravno ističe kako nas se karakteri te dvojice, ili trojice političkih aktera, uopće ne bi trebali ticati. Jedino što nas zanima jesu njihove ustavne i zakonske ovlasti, i njihova provedba. A karakteri su inputi koje treba staviti sa strane, posebno u kriznim vremenima poput ovih.
Za nadati se da sve neće eskalirati u smjeru uplitanja braniteljskih udruga, i da će svi naprosto nastaviti ispunjavati svoje ustavne ovlasti, bez osobnih netrpeljivosti i motiva. Jer inače je upitno ima li ova država institucije, i postupaju li one sukladno Ustavu i zakonu.
Tihana Tomičić
Predsjednik se svjesno osamljuje
Tihana Tomičić
29. listopad 2022 14:26
Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Jedna za drugom, izjave koje niti imaju dosljednost, niti imaju političku konzistentnost, niti imaju korist za Republiku Hrvatsku, a izgleda ni za Zorana Milanovića
Jedino što je gore od udruga branitelja s plinskim bocama na ulicama jesu dvije grupe branitelja s plinskim bocama na ulicama. Svi se živo sjećamo dana kad su branitelji protiv Zorana Milanovića negdje tamo, sada već davne 2014. godine, prosvjedovali na Savskoj ulici, mada se više baš i ne sjećamo zašto. Ali ako sukob Milanovića i MORH-a završi novim sličnim prosvjedima, i to još s dvije različite frakcije branitelja, to može biti samo gore nego tada.
Nadamo se, stoga, da se to nipošto neće dogoditi. To da Dubrovačko-neretvanska županija, po uputi vrha HDZ-a, više ne poziva predsjednika Republike na tako velik događaj kao što je obljetnica oslobođenja juga Hrvatske, sigurno nije lijepo za vidjeti. Predsjednik je zbog toga evidentno ogorčen i nije mu drago, mada primjerice ni Primorsko-goranska županija na Pantovčak ne šalje poziv za svoj Dan županije, praktički nikad, jer onda gostovanje šefa države redovito zasjeni lokalni, odnosno regionalni događaj. Dakle, nije to neko svjetsko čudo, događa se to često. Manje često je da neki događaj vezan uz HV, primjerice promociju časnika, zaobiđe šefa države kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, ali evo vidimo da se i to zna dogoditi. Pa se sve samo odgodi, do neke sljedeće prilike.
Pitanje je, međutim, jednako politički teško, koliko je tome pridonio sam predsjednik Milanović, svojim istupima i svojim famoznim »karakterom«. Čini se kao da je Hrvatska postala taocem svojeg »predsjednika s karakterom«. Jer taj karakter svađa Hrvatsku s EU-om, jednako tako i NATO-om, a nakon Krimske platforme, kako vidimo, i sa SAD-om. Milanoviću je predsjednica Kongresa SAD-a nevažna, a uostalom ionako neće biti na toj dužnosti još dugo, procjenuje on. Ta je izjava toliko neprimjerena, koliko i socijalno neprilagođena, da je gotovo pa ne treba ni komentirati. Naročito ako predsjednik nakon toga ode u Babinu Gredu, ili Gospić. No, čak i u Gospiću, koji stvarno nije New York, on ostaje praktički usamljen, i izjave daje lokalnim novinarima koji ga očigledno niti ne razumiju, niti ih to osobito zanima. A onda u tim izjavama, praktički ničim izazvan, Milanović ponavlja svoje teze o čelniku Republike Srpske Miloradu Dodiku kao nezavisnoj, snažnoj osobi sa integritetom, koja nije ni pod utjecajem Aleksandra Vučića, a ni EU-a, nego je »divlje nezavisan«, pri čemu još ponavlja kako je odluka Haškog suda o pokolju u Srebrenici kao genocidu »odluka samo jednog suda, i nije Sveto Pismo, a ni Kuraan, da bi je se slijepo držali«.
Jedna za drugom, izjave koje niti imaju dosljednost, niti imaju političku konzistentnost, niti imaju korist za Republiku Hrvatsku, a izgleda ni za Zorana Milanovića. Možda imaju korist za Milorada Dodika, ali to nas se stvarno ne tiče, i upitno je čemu teže takve izjave. Čak i najbliži suradnici Milanovića pitaju se što takve izjave znače, a zašto bismo se onda čudili izjavama njegovog najvećeg oponenta, premijera Andreja Plenkovića, koji se jučer doslovce pita je li Milanoviću jasno da su ga se i branitelji odrekli, i »poručili mu da im ide na živce i da ga ne žele gledati«.
Naravno da je dijelu određena politička manipulacija i lokalnim vlastima gdje dominira HDZ, kao i dijelom braniteljskih udruga, no prvi je predsjednik Milanović taj koji se treba zapitati što je razlog tome. Evidentno je da to pridonosi podjelama u društvu, a jednako tako i podjelama među braniteljima, što je tema koja je Hrvatskoj najmanje potrebna u ovom trenutku. Ne dao bog da opet moramo vidjeti prosvjede branitelja, ili dijela njih, protiv politike jednog kraka izvršne vlasti u Hrvatskoj, i sama dilema o tome dokazuje da se s Pantovčaka zaoštrava gdje se ne bi trebalo. Dok se prijetnja ratom nadvija Europom, zadnja tema koja nam treba jesu podjele između vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga i MORH-a, ma koliko loši bili odnosi između predsjednika i ministra obrane, ili samog premijera. Zastupnica Dalija Orešković ispravno ističe kako nas se karakteri te dvojice, ili trojice političkih aktera, uopće ne bi trebali ticati. Jedino što nas zanima jesu njihove ustavne i zakonske ovlasti, i njihova provedba. A karakteri su inputi koje treba staviti sa strane, posebno u kriznim vremenima poput ovih.
Za nadati se da sve neće eskalirati u smjeru uplitanja braniteljskih udruga, i da će svi naprosto nastaviti ispunjavati svoje ustavne ovlasti, bez osobnih netrpeljivosti i motiva. Jer inače je upitno ima li ova država institucije, i postupaju li one sukladno Ustavu i zakonu.