Možda nije odgovornost predsjednika Zorana Milanovića što se ne sjeća da je kao premijer potpisivao iste Vladine odluke, kao sada Andrej Plenković, oko vojnih misija hrvatskih Oružanih snaga. Na Pantovčaku, u Uredu predsjednika, postoje razne službe koje su zadužene za to da vode brigu o poštovanju propisa, zakona i utvrđenih praksi, tamo radi na stotine službenika, smješteni su u posebnoj zgradi, aneksu, negdje među paunovima, srnama, zečevima i muflonima, gdje imaju svoje urede i gdje rade osam sati dnevno.

Kad imaju dilemu, mogu se otići prošetati u mirnu zimzelenu šumu oko sebe gdje mogu međusobno razgovarati i podsjetiti se pravnih i političkih praksi koje su ranije postojale oko nekih odluka. Tada onaj koji potpisuje prijedlog donosi konačnu odluku, i predsjedniku Republike na stol stiže papir s argumentacijom i stručnim stavom Ureda predsjednika koji će biti prezentiran u javnosti, ili u odgovoru drugim institucijama hrvatske države. Na Pantovčaku je sva sila zaposlenika, raznih savjetnika, povjerenika, tajnica i predstojnika koji su plaćeni da rade na tome. Zacijelo predsjednik Milanović tzv. prethodnu suglasnost na neku odluku, posebno ne onu vezanu uz angažman hrvatskih Oružanih snaga, ne donosi u afektu, napamet ili ad hoc. To prati papir potpisan od nadležne osobe u njegovom uredu. Za to netko prima plaću. I to uskoro uvećanu za 6 posto, pa od prvog travnja za još dva posto. Tada taj službeni odgovor Ureda predsjednika ide MORH-u, odnosno Vladi. Odluke dakle prati određena službena korespondencija, pečat i nečiji potpis.

A ti službenici koji rade s predsjednikom Milanovićem trebali su ga, radi njega samoga, podsjetiti da je upravo on kao premijer u razdoblju od 2011. do 2015. godine višekratno potpisivao odluke Vlade, posve slične odluci koju je ovih dana potpisao Plenković, o tome da će Hrvatska sudjelovati u europskoj misiji koja predviđa obuku ukrajinskih sanitetskih timova te timova vojnih spasitelja i druge vrste vojne logistike. Prema toj novoj odluci, oko 80 hrvatskih vojnika bi u iduće dvije godine sudjelovalo u vojnim rotacijama izvan Hrvatske, a stotinjak ukrajinskih vojnika došlo bi u Hrvatsku. Uz to, Ministarstvo vanjskih poslova već je potvrdilo tu odluku, i Ukrajina ima dopis o tome. Dapače, ukrajinske vlasti već su Hrvatskoj zahvalile na pomoći. No, predsjednik Milanović uskratio je prethodnu suglasnost, iako je ranije kao šef izvršne vlasti imao potpuno drugu političku praksu.

Javnost zna da je njemu sporan onaj članak Ustava koji govori o »državi saveznici« – pritom Ukrajinu ne smatra državom saveznicom jer još nije u NATO-u. Ali Vlada je smatra državom saveznicom jer je od 1994. godine u Partnerstvu za mir, a to su »ulazna vrata« za NATO. Također, Hrvatska je već kao članica NATO-a sudjelovala od početka rata u Ukrajini u slanju oružja za ukrajinske prijatelje – valjda onda i saveznike.

Stoga se opravdano postavlja pitanje zbog čega predsjednik Milanović ignorira sva upozorenja koja je, za pretpostaviti je, dobio od svojih službi na Pantovčaku o tome da je on sam, kao premijer, imao praksu koju danas samo nastavlja Plenković i njegova Vlada.

U cijeloj priči je i Sabor, koji će umjesto da se posveti proračunu za 2023. godinu i amandmanima, sada do ustavne pauze 15. prosinca biti maksimalno ispolitiziran temom rata, a već prije glasanja u Saboru sve bi moglo završiti i na Ustavnom sudu ako mu se netko od aktera obrati. Jasno, demokracija je procedura, i zato kad je ova tema u pitanju, ima tako puno administrativnog govora, spominjanja Ustava itd. Sve skupa je običnom čovjeku vjerojatno pomalo dosadno.

I zaista, stvar je u suštini više nego jednostavna – ili si za to da se Ukrajini pomogne, uz to dosljedan sebi otprije deset godina, jer jesi dio NATO-a, jesi dio EU-a, jesi dio zapadnoga kruga. Ili si za to da te za tu napadnutu državu boli briga i živo ti se fućka, kako sam predsjednik zna reći govoreći o raznim stvarima. Očito o tome predsjednik Milanović nikoga od svojih službi ne pita. Nego odlučuje sam, uz zaključak kako je agresija na Ukrajinu za njega rat Amerike i Rusije, a ne Europe i Hrvatske.

Bilo bi super da je tako, ali nije. Rat je duboko europsko pitanje, a onaj tko se pravi da to ne vidi, ima oči širom zatvorene.