Zlatko Crnčec

Predsjednik mora poštovati zakone

Zlatko Crnčec

Foto Miroslav Lelas/PIXSELL

Foto Miroslav Lelas/PIXSELL

Milanović bi napravio puno veću korist i sebi i posebno državi da je počeo gurati nekakvu javnu debatu o stanju u pravosuđu

placeholder


Zoran Milanović smatra da nema izbora kada ga se stavi pred dilemu kršiti li Ustav ili Zakon. Međutim, nije na predsjedniku da odlučuje o tome jesu li neki zakon ili neka njegova odredba ustavni i protuustavni. On ih naprosto mora provoditi. I točka. Ako smatra da nešto nije u skladu s Ustavom, postoji institucija koja o tome donosi odluku. To je Ustavni sud. I on je tu odluku donio jučer. To da je rezultat odlučivanja devet prema četiri, nema veze. I da je bilo sedam prema šest, opet bi bilo isto. Kao što bi bilo da je odluka bila jednoglasna. Naprosto, jučer je tijelo koje je jedino nadležno donijelo svoj pravorijek. Odredba koja govori o javnom natječaju prilikom imenovanja predsjednika Vrhovnog suda nije protivna Ustavu. I predsjednik će se naprosto morati pomiriti s tim. I djelovati u skladu s time. Ako se zaista želi pridržavati načela vladavine prava.


Naravno, može se govoriti o samom sastavu Ustavnog suda. Svi znamo tko je komu kum. I tko s kime ljetuje na Braču. Ali znamo i kako se biraju ustavni suci. Naravno, kroz politički dogovor dvije najveće stranke. Oni oko kojih se HDZ i SDP dogovore, ti postaju ustavni suci. Dio medija za tu praksu kao papagaji rabi izreku politička trgovina. Što dijelom jest, ali ipak nije do kraja točno. Naravno da postoje dogovori, često i prilično kontroverzni, ove dvije stranke kada Sabor mora kadrovski popunjavati Ustavni sud. Ali s druge strane to je jedini način da se ustavni suci uopće imenuju. Nema drugog.


A samom činjenicom da je, kada se to radi, HDZ najčešće na vlasti, a SDP u oporbi, u dogovorenoj kadrologiji hadezeova je kvota uvijek nešto veća. Pa su suci skloniji pravnim i političkim shvaćanjima HDZ-a u pravilu u većini i u samom Ustavnom sudu. Pa i tu dijelom treba tražiti razlog za jučerašnju odluku. Da SDP nije vječna oporba i da je imao veću ulogu u određivanju sastava Ustavnog suda, sasvim je moguće da bi odluka bila da je sporna zakonska odredba ipak protuustavna. Ali čak i u tom slučaju Milanović bi bio u krivu ako se ne bi pridržavao Zakona prije nego što bi takav sastav Ustavnog suda donio odluku koja ide njemu u prilog. Jer svi se, uključujući i predsjednika Republike, moraju pridržavati zakona. Ta obveza prestaje jedino kada ga parlament ukine ili promijeni, ili kada ga Ustavni sud proglasi neustavnim. Možda to jest forma, ali ona se mora poštovati jer bi inače potonula u kaos u kojem bi najvažnije državne institucije mogle početi same određivati koje će zakone poštovati, a koje ne.




To je forma. A što se tiče suštine problema, tu Milanović nije bez argumenata. On je sada, nažalost na svoj poznat delikatan način, ipak ukazao na još jednu od brojnih nejasnoća i praznina u hrvatskom ustavnom poretku. A ta je do koje mjere i smije li uopće parlament zakonima uređivati kako će predsjednik Republike obavljati svoje izvorne ovlasti. Ali tu je raspravu – ako smatra da tu nešto ne štima, a nije nemoguće da je tomu tako – mogao otvoriti još prije više od godinu dana. Naravno da bi ga Ustavni sud i tada otpilio, ali bi potaknuo nekakvu javnu raspravu. Iz koje bi onda ipak ostala barem nekakva barem mala inicijativa da se malo popune rupe našeg ustavnog švicarskog sira. Ovako je sve ostalo na nečemu što je više sličilo na korak do ustavnog nasilja nego na iskrenu želju predsjednika da pridonese boljem ustavnom uređenju zemlje čiji je formalni šef.


Kada se postigne suglasje oko procedure, konačno će se otvoriti i rasprava o konkretnim imenima. Milanović je stao iza Zlate Durđević s prilično proturječnim argumentima. S jedne je strane govorio da predsjednik Vrhovnog suda ne može napraviti puno, ali da je za njega simbolički jako bitno tko je ta osoba. Potom je ipak rekao da će osoba koju on predloži činiti razliku, a da se njezinu imenovanju protive oni koji ne žele nikakve pozitivne promjene. Premda nije baš jasno kako Zlata Đurđević ili bilo tko drugi može išta napraviti da se poboljša stanje u pravosuđu. Ako je točno samo pet posto od onog što je u posljednjih desetak dana iznosio Zdravko Mamić, onda je stanje u toj grani državne vlasti više nego alarmantno. Da se i ne spominju sve ostale afere. Milanović bi napravio puno veću korist i sebi i posebno državi da je počeo gurati nekakvu javnu debatu o stanju u pravosuđu. A putem nje i o nekim njemu spornim ustavnim i zakonskim rješenjima.