Predsjednik Republike Zoran Milanović u dosadašnjem je tijeku mandata tri puta javno intervenirao u vezi s radom pravosuđa. No problem je u tome da je u sva ta tri slučaja on osobno, istina samo posredno, zainteresiran. Prvi put je to bilo krajem 2020., kada je došlo do uhićenja prvog čovjeka JANAF-a Dragana Kovačevića. Stvar je bila u tome da je DORH tvrdio da je Kovačević mito od vlasnika tvrtke koja je dobivala posao od JANAF-a dobio u prostoru svog kluba u kojem je često znao organizirati večere za prijatelje i poznanike. Problem je u tome da je u taj klub znao zalaziti i sam Milanović. Naravno, nikakve veze on nije imao s konkretnim slučajem zbog kojeg je Kovačević bio uhićen, ali je bio ljutit zbog toga jer se dogodilo, ili se moglo dogoditi, da je on kao šef države upao u mjere DORH-a. Pa je počeo iznositi konkretne zamjerke na račun DORH-a koje su išle čak dotle da iznosi mišljenje kada je i kako točno trebalo odraditi uhićenja.

Drugi se slučaj odnosi na ministra obrane Marija Banožića. Prije nego što je došao na ovu funkciju, on je bio ministar državne imovine. Zviždačica Maja Đerek javno ga tereti da je pogodovao privatnim osobama na račun državnog proračuna u slučaju jedne nekretnine u državnom vlasništvu koja se nalazi u središtu Zagreba. Milanović opetovano kritizira DORH zbog čega ne djeluje u ovom slučaju, odnosno traži od njega da se konačno izjasni – ima li osnova za kazneni progon Banožića ili nema.

Treći je slučaj ovaj sa Sauchom. Naravno da je za Milanovića krajnje politički neugodno da je jedan od njegovih najbližih suradnika osuđen na tri godine zatvora. Po onome što je jučer govorio u Poreču, možda i ima elemenata da se stavi upitnik nad neke od postupaka istražnih i sudskih tijela u ovom slučaju.

Milanović je i sam pravnik po osnovnoj profesiji i zna što govori. Možda je i šteta što nije postao odvjetnik jer bi suđenja na kojima bi on zastupao svoje klijente vjerojatno bila izuzetno zanimljiva. Ali stvar je u tome, odnosno problem je u tome, da on DORH najčešće kritizira kada su u pitanju postupanja tog tijela u predmetima koji imaju nekakve veze s njim. Naravno, ne izravne, ali nekakve posredne, tangentalne svakako da. Naravno, nije to uvijek. Tako je jučer govorio o slučaju veliki Agrokor, odnosno debaklu DORH-a koji je u slučaju protiv Ivice Todorića zbog svoje krajnje nepažnje ostao bez ključnog dokaza koji je prije toga platio preko milijun eura. Spomenuo je i slučaj nekadašnjeg šefa DORH-a Dražena Jelenića koji se s kućom kojoj je nekad bio na čelu spori oko golog radnog odnosa. I to je okej. Uostalom, i sam Ustav traži od predsjednika Republike da se skrbi o funkcioniranju svih državnih institucija. Ali Milanović bi trebao jako paziti kada miješa svoje političke ratove s djelovanjem DORH-a. Recimo, bi li toliko šiljio oko Banožića da je s njim u dobrim odnosima. Ili kritizirao DORH oko Kovačevića da nikada nije zalazio u njegov klub. Pa nije valjda Saucha jedini čija bi se pravomoćna presuda mogla dovoditi u pitanje.

Milanović u sličnu zamku nije upao kada je u pitanju pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Da je pomilovao ovaj dvojac, napravio bi možda najodvratniju stvar u svom mandatu. I to ne zbog toga jer bi omogućio izlazak iz zatvora pripadnicima komunističke političke policije. Oni su, posebno Perković, imali svoju ulogu u obrani Hrvatske, od nabave oružja pa do ustrojavanja sigurnosnih službi. Ako ih je desnica tada prihvatila, a jest, onda bi tu stvar između njih trebala biti završena. Uostalom, države ne izručuju šefove svojih službi. Međutim, da ih je pomilovao, Milanović bi napravio groznu stvar zbog toga jer, po vlastitom priznanju, nije ni pogledao desetke drugih molbi za pomilovanje koje stižu u njegov Ured. Ima i tu sigurno neka sudbina slična Sauchinoj. Ali u ovom slučaju neki običan čovjek, koji je završio u zatvoru nakon postupka u kojem bi Milanović mogao uočiti kakvu nepravdu. Bilo bi dobro da pregleda te zahtjeve.

Dakle, Ustav dozvoljava, ne samo dozvoljava nego i traži od njega, da brine za redovito djelovanje državnih vlasti. U tome bi trebao jako paziti da svoje političke bitke drži što je moguće dalje od ispunjavanja ove obveze.